Velimir Bata Živojinović
NAJPOZNATIJI SRPSKI GLUMAC
Bata Živojinović je odrastao u Koraćici kod Mladenovca, gde je kroz ceo život često boravio u porodičnoj kući na imanju svoga dede; Glumac koji je verovatno snimio najviše filmova u jednoj zemlji na svetu i zahvaljujući tome sigurno je najpoznatiji Mladenovčanin (Koraćičanin) u XX veku. Bata Živojinović je dobitnik Grba opštine Mladenovac za 2010. godinu.
Na „Danima Beograda“ 2004. godine, u mladenovačkom šatoru ispred hotela Jugoslavija, bili su predstavljeni na jednom panelu „Poznati Mladenovčani“. Svaki treći posetilac pitao je: „A gde je Bata“ ne obraćajući pažnju da je u uglu panela istaknuto da serija još nije završena. Evo konačno i Bate. Bata Živojinović je verovatno i najgledaniji glumac na planeti zahvaljujući svojoj popularnosti u Kini, Rusiji i drugim zemljama. Prema pisanju najuglednijeg kineskog lista „Ženmin žibao“, njegov film „Valter brani Sarajevo“ gledalo je više milijardi Kineza, što nije čudo, jer u ovoj mnogoljudnoj zemlji taj film se neprekidno prikazuje tri decenije. U ovoj priči kombinovane su izjave koje je Bata dao „Pečatu“ septembra 2006. i izjave iz nekoliko intervjua koje je dao raznim medijima poslednjih godina.
Kako je rođen Bata Rođen sam 1933. „filmski“ u vozu između Jagodine i Mladenovca, a kršten u Koraćici, tako da mesto rođenja upisujem Koraćica. Otac Dragoljub- Baja (rođ. 1902) bio je sudski izvršitelj u Mladenovcu, a majka Tiosava- Tinka domaćica, koja je kasnije radila u Kovnici novca. Rastao sam sa starijim sestrama Nadom i Stankom (Cale), koja mi je dala nadimak Bata. Moj deda Velimir, opštinski delovođa (bio savetnik ministarstva poljoprivrede), poslao je mog oca u Beograd u gimnaziju u ono vreme kada su đaci išli u Beograd peške. Natovare na leđa torbe sa hranom za nedelju dana, pođu u grupi noću i stignu u ponedeljak u školu. Preko nedelje su stanovali, a u petak opet peške nazad u Koraćicu. Od šire rodbine, od oca sam imao dve tetke, Ljubicu koja je bila revizor „Politike“ i Milicu (1907) koja je diplomirala prava i posle rata osnivala ženski četnički pokret pa je 1946. osuđena na 16 godina robije. Puštena je iz zatvora posle osam godina. Majka Tiosava je imala sestru Simku Đurić koja je živela na Avali i za vreme okupacije dolazila biciklom u Koraćicu. Uhvatili su je partizani u Makedoniji i streljali pod sumnjom da sarađuje sa četnicima. Imala je tada oko 40 godina. Majka je imala još dve sestre i brata Peru, koji je kao bravar gradio nadvožnjak u Mladenovcu. Detinjstvo sam proveo u Koraćici kao svaki deran iz sela, šetao sam sa kučićima i peo se na svako drvo. Uvek i svuda sam isticao odakle sam. Ima jedna scena u „Neretvi“ gde me pitaju: „Odakle si“, a ja odgovaram: „Ja sam Šumadinac, srez Kosmajski, selo Koraćica.“
Školovanje Ja sam praktično išao dva puta u prvi razred u Koraćici kod učitelja Bane Miloševića. Škola mi je bila pored dedine kuće pa sam sedeo sa đacima u školi još sa pet i po godina. Drugi razred sam pohađao u Smederevskoj Palanci jer mi je otac Draga tamo otišao na službu. Pre toga otac je bio sudski izvršitelj u mladenovačkom sudu više godina. Četvrti razred sam pohađao već u Beogradu ali sam se u Koraćicu uvek vraćao. Celog života sam se u Koraćicu vraćao. Za vreme okupacije bilo je oko moje kuće u Koraćici stotine četnika, spavali su školi. Zaklali su jednog momka na dedinom placu, moralo je to da gleda celo selo. Deda je posadio na tom mestu jednu višnju koju nikada niko nije brao. Tih godina čuvao sam ovce sa jednim momkom iz Grčke, Nikolom, koji je pobegao s voza iz nemačkog transporta. Proveo je ceo rat kod Marka Živojinovića, pretpostavljali smo da je bio vrlo bogat, ali se posle rata nikada nije javio. Uvek kad nije bilo škole bio sam u Koraćici tako da sam bio svedok i logorovanja četnika u mom selu i borbi partizana na Kosmaju. Video sam kao mali mnogo mrtvih i ranjenih ali to srećom nije ostavilo nikakve posledice na mene. Zbog jedne epizode sa četnicima morali smo da se odselimo za Beograd. Mom ocu je dodijalo da četnike neprestano služi taze pečenjem, pa im jednom ispeče crknuto jare. Sutradan, uzbuna u selu; potrovali se četnici. Poručili ocu da kod kuće ne omrkne. Veseli Dragoljub spakuje celu porodicu i klisne, još istog dana, u Beograd. Kada su mi roditelji dobili službu u Beogradu nastanili smo se na Crvenom krstu – u Mileševskoj ulici nedaleko od Kalenić pijace, gde ću provesti najveći deo svog života. Vreme rata obeležila su velika razaranja i nemaština. Doživeo sam bombardovanja Beograda 1941. i 1944. godine.
Osnovnu školu za vreme rata učio sam u Beogradu na raznim mestima bežeći od bombardovanja tako da smo neko vreme bili i u jednoj kafani u Marinkovoj bari. Malu maturu iz tri razreda završio sam 1947. godine. Bio sam zatim đak Druge, Treće, Četvrte, Osme i Desete gimnazije. Priča se da sam izbacivan iz više škola, a u stvari ja sam sâm odlazio. Mnogo sam lutao. Visio sam tako neko vreme sa mojim drugarima sa Crvenog krsta, Krstašima, ispred bioskopa „20. oktobar“ u Balkanskoj ulici, u parkiću Terazijske terase, gde smo kroz jedan prozor primetili neke mlade ljude kako nešto probaju, glume. Bio je to prozor u suterenu nekadašnje palate „Luksor“, gde se 1947. godine uselilo pozorište „Branko Krsmanović“. Nacrtali smo se ispred prozora i galamom i majmunlukom nastojali da na sebe skrenemo pažnju. Ponavljalo se to iz dana u dan. Mi smo otkrili novu zabavu, a glumci dobili neočekivan problem, sve dok jednog dana starijoj crnki iz pozorišne ekipe nije prekipelo. Otvorila je prozor i pozvala nas unutra, tek koliko da ne smetamo. Očas ukroćeni, ušli smo unutra i pritajili se u ćošku. Ispostavilo se da je ona crnka bila reditelj Sofija Soja Jovanović. Tako ja danas u šali kažem da sam u glumu upao kroz prozor. To što sam radio u „Krsmancu“ i nije bila neka gluma, nego onako, pomagao sam, nosio kulise, tovario u kamion, statirao uglavnom, a glavni akteri su bili Rade i Olivera Marković, Đuza Stojiljković, Mika Viktorović, Mića Tomić, Bata Paskaljević… Tada je bilo vreme radnih akcija, išli smo sa trupom na prugu Šamac – Sarajevo, pa na autoput Beograd – Zagreb. I tu sam bio glavni za ishranu i organizaciju. Svi su me zavoleli, naročito Soja, a ja sam malo-pomalo počeo da iznutra otkrivam čarobni svet pozorišta. Kad mi je Soja predložila da upišem glumačku školu ja sam to lako prihvatio kao normalnu stvar. Bio sam u srednjim glumačkim školama u Nišu, Novom Sadu i Titogradu. Na kraju sam iz trećeg puta upisao 1954. i Pozorišnu akademiju gde sam diplomirao.
Bata i pozorište Posle rata, kao mali u bioskopu „20. oktobar“ gledao sam mnogo filmova o Tarzanu i kaubojima ali nisam ni sanjao da bih ja mogao da budem glumac. Odrastao sam na Crvenom krstu kada se živelo u uverenju da ko nema ćubu, uske pantalone i ne ume da pleše rumbu i sambu, znači taj nije dasa, taj nije mangup, pa dobija korpe po igrankama. Filmovi su bili glavna zabava, zauzmemo čitav red u bioskopu i onda navijamo, a bilo je i lepih „šibanja“ po kraju. Sticajem okolnosti, dobio sam šansu da i ja budem glumac kada sam otišao da upišem srednju glumačku školu u Nišu. Izbacili su me posle prvog razreda kao netalentovanog i drugi razred upisujem u istoj takvoj školi u Novom Sadu. Kad sam završio drugi razred rekli su mi da se vratim odakle sam došao. Vratim se u treći razred u Niš a u međuvremenu polagao sam prijemni na Akademiji gde sam odbijen. Te godine spremali smo dugo prvu predstavu u kojoj sam imao glavnu ulogu. Premijera je bila u Narodnom pozorištu u Nišu. Kada sam izašao sam pred zavesu da kažem jedan kratak monolog pre nego se digne zavesa i počne predstava, jednostavno nisam mogao da izustim ni reč. Nisam mogao da mrdnem ni rukom ni nogom, publika je bila za mene jedan ponor, jedan ambis. Profesor Aca Đorđević, izvrstan pedagog, vrati me iza zavese, poče da me masira pa me oštro prekori: „Some jedan.“ Kad mu se učinilo da sam živnuo preseče me jednim strogim pogledom i reče: „Je l’ sad može.“ Rekao sam: „Može“, i izašao na binu i odigrao do kraja predstave bez ikakve treme. Prelomio sam se u toj jednoj sekundi i više nikada u životu nisam imao tremu. To su bili trenuci kada sam shvatio da sam počeo tu nešto da glumim. Kada sam trebao da krenem u četvrti razred, kompletna škola iz Niša se ukine i premesti u Novi Sad tako da četvrtu godinu ipak završim u Novom Sadu. Kada sam diplomirao na Državnoj pozorišnoj školi u Novom Sadu prime me konačno na Akademiju. Pre toga sam još dva puta bezuspešno konkurisao da se upišem na Fakultet dramskih umetnosti, kako se tada Akademija zvala. Na Akademiji sam bio prosečan. Pokojni prof. Josip Kulundžić, najbolji kojega je Akademija imala, rekao mi je da ja nemam šta tu da tražim. Da bi mi to pokazao dao mi je jednu tešku dramu da je spremam kao ispit i to je bilo očajno kako je ispalo. „Imaš emocije, imaš snage ali ne umeš racionalno da je koristiš. Bolje ti je da ideš odmah u neko pozorište, da igraš manje uloge, da statiraš“, reče mi tada stari profesor. Međutim, imao sam sreće da sam „dopao“ do Radoša Novakovića i kasnije Veljka Bulajića koji su me uzeli za film. Diplomirao sam opet pod čudnim okolnostima. Snimao sam „Vlak bez voznog reda“ u Šibeniku kada mi javiše da budem sutradan u Beogradu i da imam istog dana premijeru u Narodnom pozorištu „Laža i paralaža“. Učio sam tekst do pred samu predstavu i pojavim se na pozornici i normalno odigram veoma loše. Igrao sam starca koji je imao ogromne brkove i na nesreću ili sreću jedan brk se odlepi i publika se neko vreme zabavljala time kako ja pokušavam što duvanjem što ponovnim lepljenjem da ga zadržim ispod nosa. Na kraju jednostavno ga skinem i stavim u džep i za to dobijem aplauz, jedini aplauz koji sam ikad dobio u pozorištu. I tako završim glumu, kao jedini u Jugoslaviji koji je završio tri glumačke škole, osam godina sam samo učio. Glumačku karijeru otpočeo sam 1955. u BDP-u gde sam ostao desetak godina. Počeo sam kao „Lesi“ u tada kultnoj predstavi „Mačka na usijanom limenom krovu“. Bila je to uloga crnca, koji je imao imalinom ofarban samo jedan deo lica, jer je postrance, i to samo jednom, prolazio pozornicom. Glavna uloga je došla već sledeće sezone u Sojinoj adaptaciji Korena Dobrice Ćosića, pod naslovom „Naslednik“. Sve do 1960, moje ime nije silazilo sa plakata u istorijskim predstavama „Majka hrabrost“, „Pogled s mosta“, „Nikoletina Bursać“, „Izlet u nebo“, „Konak“, „Plači, voljena zemljo“… Igrao sam i po tri stotine predstava u sezoni. Publika je punila svaku našu predstavu i bili smo ličnosti o kojima je pisala štampa. Počeli su pomalo i da računaju sa mnom iako nisam imao dobre kritike. Međutim, nisam bio zadovoljan, počeo sam da tražim pored glume drugi posao, pa sam bio moler, milicioner… Sve dok nije došao film.

Bata filmski glumac Pošteno rečeno, našao sam se među generacijom sjajnih glumaca koji su već svi pre mene radili po nekoliko godina i već stekli ime, i shvatio da nemam nikakvih šansi da postanem „prvak“ u pozorištu. To mi je pomoglo da se odlučim – da se prešaltujem na film koji je tada tek bio u nastajanju. Tada su bila u modi „probna snimanja“ i grdno vreme provodio sam u „Avala filmu“ čekajući svoju šansu. Kad se snimala 1955. „Pesma sa Kumbare“, na probno snimanje dođu i mnogi glumci sa Akademije. Stajali smo u redu, kao za hleb za vreme okupacije, a Radoš Novaković zavalio se u fotelji, noge na stolu, a pored njega bokal crne kafe. Pustio me je da stojim bar pet minuta, a da reč nije rekao. Najzad me pitao da li znam da pevam. Počnem nešto da izvijam, a Radoš viče: „Jače!.“ Ja se derem kao konj, a on: „Još jače!“ U jednom trenutku utrča asistent Randić: „Pobogu, koga to kolju?!“ A Radoš izusti za mene sudbonosnu rečenicu: „Zapiši ga i daj još litar kafe!“ Ulogu je na kraju dobio Severin Bijelić, a ja sam morao da se zadovoljim malom epizodom, u jedva nekoliko kadrova. Tako je, posle premijere tog filma, na Krstu nastala anegdota: „Bato, neviđen si u ovom filmu.“ Ali, ja sam tako došao na film.
I izgleda nisam pogrešio, do danas sam glumio u više od 250 filmova i pedesetak TV drama i serija. Veliku zahvalnost dugujem Veljku Bulajiću koji je godine 1959. pristigao iz „Ćinećite“ i dao mi jednu od prvih mojih glavnih uloga, u filmu „Vlak bez voznog reda“. I kasnije mi je u svim svojim filmovima davao izuzetno velike i značajne uloge. Snimao sam i ono što nisam smeo a ni trebalo da igram, veliki broj problematičnih i loših ostvarenja. Međutim čini mi se da je većinu mojih uloga publika prihvatila. Živeo sam isključivo od filma a i godine su bile druge. Imao sam dosta snage i ambicije i nisam birao – na primer u filmu „Put oko sveta“ igrao sam čak i žensku ulogu. Mislim da sam baš zbog toga i opstao. Snimao sam 10-15 filmova godišnje po celoj Jugoslaviji, i po inostranstvu, ali sam uvek svuda stizao na vreme. Menjao sam uniforme i kostime, u jednom filmu sam bio ošišan u drugom sed, u trećem s bradom itd. Danas nemam tih ambicija jer sam već igrao maltene sve što sam poželeo.
Bata i kolege Svi glumci misle za sebe da su najveći. Na vratima Udruženja filmskih glumaca napisao sam: „Ko ne misli da je najveći glumac, neka ne ulazi.“ Bio sam inicijator i osnivač (neko vreme i predsednik) Udruženja filmskih glumaca Srbije i Jugoslavije. Vodio sam računa da imam dobre odnose sa svima s kojima radim – od onog koji udara klapu pa do režisera, jer od svih njih zavisim. I novinari su važni. Ako te nema u novinama kao da ne postojiš. Imao sam i ja jedan takav period pa se moj drug Slavko Lazarević seti i objavi priču da sam ja mafijaš, kao Frenk Sinatra u Americi, da ja organizujem ko će šta da radi, i da zato tako mnogo igram. To je dobilo veliki publicitet i ja sam za mnoge počeo ponovo da postojim. Međutim, kasnije sam radio malo i na „organizaciji“. Neki moji prijatelji i ja smo osnivači festivala u Herceg-Novom i Vrnjačkoj banji. Hteo sam da „razbijem“ Pulski festival jer tamo su vladali ljudi kojima nismo mogli „ama baš ništa“. Dobio sam od kolege nadimak Bata Životinja i on mi uopšte ne smeta. Nadenuo mi ga pokojni reditelj Predrag Dinulović, jer sam redovno odrađivao sve što mi je tražio. Na pitanje kako je stajao sa mladenovačkim filmskim radnicima Dandom, Cigom, Mirjanom Karanović i Goranom Jevtićem. Bata odogovara: Nisam sa njima radio ali sa svim kolegama sam u dobrim odnosima nema toga s kojim ne govorim. Na čaršijske priče da je kao uticijan političar izašao mnogima u susret, između ostalog reditelju Srđanu Dragojeviću i Žiki Pavloviću, Bata odgovara da je istina da im je pomagao iako su bili opozicija njegovoj partiji.

Bata i Kinezi Moj uspeh u Kini je fenomen koji ni sam ne umem da objasnim. Toliko sam vezan za njih i oni za mene da sada mogu da kažem da sam pola Kinez pola Šumadinac. Vole me najviše zbog „Valtera“, ali i „Partizanske eskadrile“ i „Mosta“. Sada Kinezi vole da gledaju i naše komedije. Kada sam zadnji put bio tamo, avion je na pisti stao nekoliko stotina metara pre određene crte. Ispred razastrli tepih, deca sa pionirskim maramama, muzika i pevači me dočekuju. Doživeo sam da me na ulicama Šangaja dočeka milion ljudi. Prevrtali su kola da provere u kojima se ja nalazim, pravili haos. Kada sam bio sa sinom Miljkom, Kinezi su saznali u kom smo hotelu, pa nagrnuli novinari i snimatelji, ali svi prilaze mom sinu. Nadavao se intervjua i naslikao. Valter je kod njih već duže od tri decenije isti, mlad i lep baš kao moj Miljko. U našu ambasadu u Pekingu došla je kompletna kineska vrhuška, dovodili su ženu i decu da me vide. Morao sam da ostanem nekoliko dana duže nego što je bilo planirano. Kinezi svake godine staru godinu isprate prikazivanjem na televiziji „Valtera“. Desilo se tako jedne godine da su film pustili kasnije, pa sat otkucao ponoć, stigla nova godina, a Valter tamani li Nemce, tamani. Niko nije imao hrabrosti da prekine film, pa su Kinezi u novu godinu ušli sa zakašnjenjem. U Kini ima i pivo „Valter“. – A ima i ova priča. U vreme agresije NATO-a na našu zemlju kineska televizija je došla u Koraćicu i napravila razgovor sa Batom. Posle toga se javilo oko sto miliona Kineza da dođe u Srbiju i odbrani Valtera. „Kina daleko, pa nisu mogli da dođu“, šaljivo je komentarisao Bata.
Bata o nagradama Dobio sam mnoge nagrade: u Puli (više Zlatnih arena), u Nišu (Cara Konstantina 2005), Avelinu, Smolensku (Zlatni vitez), Plovdivu (Zlatnata rakla), zatim Sedmojulsku nagradu Srbije 1981, Oktobarsku nagradu Beograda 1972, itd. Na Moskovskom filmskom festivalu, dobio sam nagradu za životno delo „Zlatni vitez“. I ove godine dobio sam dve nagrade: „Zlatni beočug“ 2006. za trajni doprinos kulturi Beograda, nagradu „Aleksandar Lifka“ na festivalu u Paliću 2006. za doprinos evropskoj kinematografiji. U penziju sam otišao 1981. godine ali sam nastavio da radim. U Titovo vreme se živelo dobro, zarađivalo se poprilično. Tada sam od jednog filma kupio mercedes. Danas vozim škodu, novu, crvenu na radost i opet mi je dobro.

Bata i politika Imao sam tu privilegiju da budem sa drugom Titom na Brionima. Takva su vremena bila. On je želeo da se druži sa glumcima i ja sam bio počastvovan njegovim pozivom. Voleo me je jer sam uglavnom igrao komandante u ratnim filmovima. Od preko trista filmova koje sam snimio, bilo je trideset jedan partizanskih. „Breza“ je bio dobar film. Tu sam igrao Zagorca a Tito je po majci vukao korene iz Zagorja. Dva meseca sam među njima učio melodiju tamošnjeg govora. Posle premijere on mene oslovi „Zagorac“. Ja mu kažem: „Druže Tito, nisam ja Zagorac, ja sam Šumadinac!“ A on na to kaže: „Meni je to isti k…!“ U SPS-u sam od osnivanja 1990. godine (dogurao i do potpredsednika SPS-a) i od tada sam biran za poslanika u svim sazivima Skupštine Srbije. Trinaest godina sam sedeo u skupštinskoj klupi. Radio sam u svom kabinetu u skupštini Srbije kao predsednik odbora za žalbe u tri mandata gde sam primio oko stohiljada građana. Nagledao sam se svega i svačega ali sam se uvek trudio da maksimalno pomognem ljudima koji mi se obraćaju za pomoć. Danas se politikom bavi veliki broj ljudi, bavi se i onaj moj seljak iz Koraćice, i to pametnije od mene. Mogu vam reći da su mi moji Koraćičani neki putokaz za moj politički rad. U Koraćici sam odrastao, tu išao u školu, tu prijavljen da živim a nikada na izborima ne bi prošao! Oni se više bave politikom nego svi mi zajedno. I sve znaju. Nema teorije da im ja držim predavanja. Kažem im: „Znate da je mene majka učila da volim ovaj narod“, a oni mi kažu: „Pa što nisi slušao majku?“ Trudim se kroz politiku da maksimalno pomognem ljudima. Pa i ljudima iz mog sela, pomagao sam dosta oko asfaltiranja puta Mladenovac – Koraćica – Kosmaj, obnove crkve, škole, uvođenja trofazne struje, telefona… To je kvalitet više u mom životu. Uostalom, neka moja deca i moji unuci pričaju, da im je deda bio poslanik. Bata je bio od 1991. aktivan u Socijalističkoj partiji Srbije (SPS). Bio je narodni poslanik u prvom sazivu Narodne Skupštine Republike Srbije 1991. Bio i predsednik Komisije za predstavke i žalbe Narodne Skupštine. Godine 1991. istakao se razumnim i kompromisnim stavom prilikom studentskih protesta. Kao predstavnik SPS je na izborima održanim 2002. godine bio kandidat za predsednika Srbije i osvojio oko 120.000 glasova.
Bata i druženje Ja se u Koraćici družim sa svima. Ako bih sad morao da nabrajam pomenuo bih Zorana Živojinovića, Zorana Čokića, Živka Radojičića, Radoslava Zelenovića, Ljubu Nenadovića, Batu Miloševića. Žika Sudija mi je rođak, nekada sam sa Mićom Kalisperom bio nerazdvojan, njegov sin Ratko preminuo je nedavno. U Mladenovcu idem samo na pijac, ne idem po kafanama. U Beogradu, Dragan Nikolić, Bjelogrlić i Kojo su mi među najbližima. Na pijacu idem stalno i to je kao da sam u Koraćici. Pozdravljaju me lepo, onako kako i dolikuje i ponašaju se kao da se znamo. Javim se, naravno, i ja, mada ne prepoznajem gledaoce. – Bata Živojinović je poznat po svom bliskom prijateljstvu sa hrvatskim glumcem Borisom Dvornikom. Živojinović i Dvornik su se 1991. odrekli jedan drugog u nizu otvorenih pisama, u gestu koji je bio viđen kao simbolika raspada SFRJ. Godine 2004. je javljeno da su njih dvojica pokušala da se pomire. Pomirili su se 2006. putem video-linka između Splita i Beograda. Živojinović je izjavio da „poslednjih godina nije bilo mržnje između njih”, a Dvornik se nadovezao da je sve bio „samo nesporazum”.
Šta sada radi Snimam jednu seriju u produkciji Televizije Pink, koja nosi naziv „Sve je za ljude“, i to je nastavak filma i serije „Seljaci“. A pošto su seljaci u pitanju ja naravno igram glavnu ulogu! Za sada se snima 52 epizode (završeno 20), a po svemu sudeći biće ih još toliko. To znači dve godine snimanja, a mi snimamo tek tri meseca. Seriju radi Dragoslav Lazić, a pisao je Žika Lazić, ljudi koji su stvarali naše čuvene „seljačke“ serije, a ja sam tu i glumac, i organizator, menadžer, producent. Mislim da će serija početi da se emituje ovih dana. Inače, film „Seljaci“ je i ranije sniman u Koraćici kao i serija „Otpisani“, koja je snimana u školi i školskom dvorištu, a film „Povratak otpisanih“ sniman je u manastiru Pavlovac.
Oko kuće Bate Živojinovića u Koraćici ima hektar imanja. Vinograd 35 ari, voćnjak, travnjak, mala bašta. Plac je oivičen kanadskom topolom. Kraj ulazne kapije je stara česma na kojoj je ime Nana, ime Batine majke. Kod česme je stara kuća koja je zatvorena a ispod te kuće bila je kuća u kojoj se Bata rodio, ali se ona urušila i više je nema. Nedaleko od stare kuće je nova, koju je podigao Bata. Nevelika ali sa ukusom opremljena i ukrašena s velikim Batinim fotografijama iz raznih filmova i delom nagrada kojima se okitio. Ispred kuće je manja terasa u čijem nastavku je uredno ošišan travnjak na kome domaćin razapinje velike suncobrane kada mu dođu gosti. Bata ima svoj izvor vode na placu, na osamdeset metara dubine, morao je da ga uradi „jer danas bunari ništa ne vrede“.
Bata i porodica Na jednoj proslavi u Kinoteci zahvalio sam se supruzi Julijani – Luli koja je podigla i mene i decu. Mene je trpela ova publika 50 godina na čemu sam joj zahvalan jer joj ne izlazim iz kuće. Ali moja žena je podnela još veću žrtvu, žrtvovala je svoju profesiju i svoje ambicije i posvetila se meni i porodici kao prava majka i supruga. Bez njene podrške zbilja ne znam šta bih postigao. Upoznao sam je kad je imala samo dve godine, bili smo prve komšije na Crvenom krstu. Gledao sam je kako raste, bila je mlađa sestra moga druga. Kasnije sam je gledao kako igra košarku na Malom Kalemegdanu. Pokazivali smo obostranu ljubav i odanost od prve mladosti. To mora da se neguje. Oženio sam se 1960. kada je Lula imala 20 godina. Venčani kum nam je bio moj kolega iz Savremenog pozorišta na Crvenom krstu, glumac Miodrag Popović Deba. Dobili smo dvoje dece.
Na proleće ću se u crkvi u Koraćici ponovo venčati sa Lulom i tako proslaviti 50-godišnjicu braka. U Beogradu živimo u Požarevačkoj ulici u stanu u blizini Sportskog centra „Vračar“ i restorana „Bevanda“. Od mog dolaska iz Koraćice u Beograd promenio sam samo četiri adrese a najviše sam živeo na Čuburi odakle je moja supruga. Prvo sam živeo u Podrinjskoj (kasnije Radivoja Koraća), zatim u Mileševskoj 27 (Save Kovačevića) i nakratko u Internacionalnih brigada. Moja ćerka Jelena (1964) radi u našoj ambasadi na Kubi. Završila je španski jezik. Preko Interneta se dopisujemo sa „Kubancima“, ima i ova kamera što se nakači na kompjuter pa se gledamo. Lula sve to radi, ja sam nepismen. Jelena ima troje dece Jelisavetu (15), Julijanu (10) i Obrada koji ima dve godine. Sin Miljko (rođ.1961) je advokat i ima Dinu (13) i Velimira (6). Velimir je mezimac, obožava Koraćicu i dedinu kuću.

Dobio sam od života mnogo više nego što sam očekivao. U stvari kako sam počeo, dobro sam prošao: u prvom filmu ubili su me posle samo dva kadra. Moja najdraža uloga u životu je uloga dede svojim unucima. To ide s godinama. Verovatno što nisam nikada imao vremena za svoju decu, danas su mi unuci najveća preokupacija. Ja nemam drugi život osim njih, sa njima sam od ujutro do uveče, kaže na kraju Bata.
Pečat, U.M. septembra 2006. (uz pomoć: TV Jesenice, Ilustrovane politike, Vremena, Novosti i Interneta)
Velimir Bata Živojinović je 17. oktobra 2006. preživeo srčani udar. Tri godine kasnije je imao gangrenu koju je sanirao na Kubi, da bi mu se opet povratila povredom noge na snimanju svog poslednjeg filma (Led) 2011. godine. Posle moždanog udara pretrpljenog 4. jula 2012. godine, oporavljao se u Selters Banji kod Mladenovca.
Bata je preminuo 22. maja 2016. godine, u 83. godini života u bolnici Sveti Sava u Beogradu. Uzrok smrti je bio skup više bolesti, uključujući gangrenu, srčanu slabost, dijabetes, anemiju, bubrežnu insuficijenciju, začepljenje gotovo svih krvnih sudova itd. Sahranjen je 26. maja 2016. godine, u Aleji zaslužnih građana na Novom groblju u Beogradu. Ovih dana je došla vest da je porodica izrazila želju da se ekshumiraju posmrtni ostaci legendarnog glumca i prenesu u portu Crkve u Koraćici kako bi bio sahranjen pored svoje supruge Lule koja je preminula pre dva meseca decembra prošle 2019. godine.
Najznačajniji filmovi
Pesma sa Kumbare (1955) Radoš Novaković; Vlak bez voznog reda (1959) Veljko Bulajić; Uzavreli grad (1961) Veljko Bulajić; Dr (1962) Soja Jovanović; Kozara (1962) Veljko Bulajić; Tri (1965) Aleksandar Petrović; Breza (Bati najdraži)(1967) Ante Babaja; Diverzanti (1967) Hajrudin Krvavac; Neprijatelji (1967) Živojin Pavlović; Skupljači perja (1967) Saša Petrović; Praznik (1967) Đorđe Kadijević; Neretva (1969) Veljko Bulajić; Majstor i Margarita (1972) Saša Petrović; Sutjeska (1972) Stipe Delić; Valter brani Sarajevo (1972) Hajrudin Krvavac; Tren (1978) Stole Janković; Veliki transport (1983) Veljko Bulajić; Čudo neviđeno (1984) Živko Nikolić; U raljama života (1984) Ranko Grlić; Obećana zemlja (1986) Veljko Bulajić; Ptice koje ne polete (1997) Petar Lalović; Lepa sela lepa gore (1996) Srđan Dragojević; Građani sela Luga (Bulidža) – serija
Bata i Internet Bate ima svuda u pa i na Internetu. Zanimljivo je kako Batu vide u eks-jugoslovenskim prostorima: „Nakon druga Tite „najveći narodni heroj Drugog svjetskog rata“, koji je zajedno s ratnim drugom Borisom Dvornikom osobno rukama oborio na desetke nemačkih zrakoplova, porušio stotinjak mostova i pobio na tisuće Nemaca, četnika i ustaša. Po zanimanju glumac, a osim u ratnim filmovima istican i kao jedan od najvećih ljubavnika jugoslavenskih pokretnih slika zahvaljujući čuvenoj rečenici: Sad ću da te k…. Početkom devedesetih zanemaruje glumu, postaje političar, ulazi u Jugoslavensku skupštinu kao član Miloševićevog SPS-a, a u slobodno vrijeme posvećuje se pisanju pisama bivšem ratnom drugu Dvorniku.“ (www.leksikon-yu-mitologije.net). Na Internet sajtu www.imdb.com u filmografiji Bate Živojinovića se nalazi 243 naziva (filmova, TV serija…).
Nagrade i priznanja Tri puta je dobijao Zlatnu arenu za najbolju ulogu Festivala jugoslovenskog igranog filma u Puli za filmove „Kozara“ (1962), „Tri“ (1965) i „Majstor i Margarita“ (1972). Za film „Tren“ je dobio nagradu na Međunarodnom filmskom festivalu u Moskvi 1978. godine. Oktobarsku nagradu grada Beograda je primio 1972. godine za filmove „Majstor i Margarita“ i „Tragovi crne devojke“. Sedmojulsku nagradu SR Srbije dobio je 1981. godine. Više puta je nagrađivan na Filmskom festivalu u Nišu. 1993. godine nagrađen je Nagradom za životno delo „Slavica“ (bio je njen poslednji dobitnik, pošto je od naredne 1994. godine ova nagrada preimenovana u Nagradu „Pavle Vuisić“). Rangiran je kao 9. najbolji srpski glumac po izboru Večernjih novosti 2000. Glumio je u 35 partizanskih filmova. Bata Živojinović je dobitnik Grba opštine Mladenovac za 2010. godinu.