Jovan Maričić

STAREŠINA MANASTIRA TRESIJE

Znameniti Kosmajac, otac Jovan starešina manastira Tresije na Kosmaju, rodjen je u Nemenikuću kao Vladislav Maričić; od 1956. više od pola veka je monah manastira Tresije; aktivno je učestvovao u izgradnji i obnavljanju ovog manastira i novog konaka; od 1972. starešina manastira Tresije; godine 1996. u Sabornom hramu u Kragujevcu dobio čin arhimandrita.

Na severozapadnoj strani Kosmaja na nadmorskoj visini 392. metra, pored potoka Tresije, opkoljen bukovim i cerovim deblima bitiše vekovima manastir Tresije. Danas više od pola veka u njemu živi otac Jovan, koji je dugogodišnji starešina manastira Tresije.

Arhimandrit Jovan (Vladislav Maričić) rodio se 1929. u Nemenikuću kao jedinac u domu majke Borike i oca Đorđa Maričića. Rodna kuća bila je u Kašincu u blizini manastira Tresije, pa je prvo što smo ga pitali, u prijatnom razgovoru pod tremom starog manastirskog konaka, da li se danas seća svog prvog susreta sa manastirom.

Kada ste prvi put videli manastir Tresije?

Moja porodica je bila da tako kažem „srednjepobožna“, otac mi je bio zemljoradnik. Sećam se kako me je kao malog vodio u jagode u blizinu manastira i kako sam voleo da hodam njegovim zarušenim zidinama. Išao sam u osnovnu školu u Nemenikuću, kod učiteljice Ljubice (i kasnije Marice) i dobro se sećam kako u trećem razredu od svih učenika jedino ja nisam dobio naručeni udžbenik veronauke. Udžbenik sam dobio naravno naknadno ali to mi se zauvek urezalo u pamćenje. Išao sam crkvi češće nego moji vršnjaci. U to vreme je u crkvi u Nemenikuću služio pop Radojica Terzić, a kasnije pop Raka Milutinović. Međutim, na moj život više je uticao jedan događaj iz 1944. godine. Naš komšija je bio protojerej Milan Rakić koji je 1938. otišao u Ameriku. Njegova majka, baba Ljubica, koja je kao najbliža komšinica često bila u našoj kući, jedne godine spremala se da prezimi kod ćerke. U pripremi za put donela je u našu kuću protine knjige mojoj majci na čuvanje. Čitao sam te zime redom sve te knjige, ali jedna od njih mi se posebno za ruke lepila, stalno sam joj se vraćao. To je bilo Sveto pismo koje je tada prvi put bilo u mojim rukama i od kojeg se više nikad nisam odvajao u životu.

Koliko ste tada imali godina?

Imao sam tada oko petnaest godina. Manastir Tresije je u to vreme bio zapušten, u njega je kasnije (1947) došao jedan kaluđer Rafail koga ja nisam nikada video. Saznao sam da je kratko vreme bio ovde pa se vratio u Studenicu. Prve monahe video sam u 1948. godine u manastiru Rakovica u Beogradu. Naučio sam tamo kako se prilazi monasima sa „Blagoslovi oče“. Kasnije 1950. kada su u manastir Tresije stigli jeromonah Epifanije iz Saranova i iskušenik Rajko (potonji jeromonah Pafnutije) prilazio sam im s tim pozdravom kada sam im donosio grožđe koje mi je ostajalo u povratku iz Hajdučice. U to vreme omladinci su uveliko gradili hotel „Hajdučica“ pa su kaluđeri, kako su mi kasnije pričali, mislili da sam jedan od tih omladinaca (dobro su ispirali ono moje grožđe, za svaki slučaj). Pre toga sam bio u vojsci (1949) u Kraljevu, ali sam posle četiri meseca zbog bolesti vraćen kući.

Kada ste se odlučili da postanete monah?

Godinu dana sam proveo kod kuće pre ponovnog odlaska u vojsku. Veronauku sam znao još u trećem razredu, i u to vreme sam se već molio Bogu i odlazio u crkvu. Čitao sam Sveto pismo i naglas, sećam se kako mi je majka govorila da čitam „popovski“. Našoj kući je počešće dolazio monah Pafnutije, i ja sam sve češće odlazio manastiru. Bio sam samouki stolar i zidar i pomagao sam monasima u radovima. Prve prozore na manastiru nameštali smo sami. Dolazio sam u manastir na bogosluženja i na rad, a zatim se vraćao kući i obavljao poslove oko kuće. I jednoga dana pre spavanja odlučim da prvog dana kada padne kiša, kad ne bude moglo da se radi na njivi, odem u manastir. Zaspao sam i kiša je iste noći pala, a ja sam usnio san. Video sam prethodnog dana u manastiru jednu ženu koja je donela iz Amerike lep komad platna sa dva lica (crveno i plavo). To je u ono vreme, kada smo se snabdevali na tačkice, bio vrlo vredan poklon. Usnio sam taj komad platna kako ga iguman šije. Sanjam ja kako je izneo mašinu na sama vrata konaka i šije od onog platna sebi epitrahilj. I ja dolazim i pitam ga „Šta šiješ Oče“, a on mi odgovara: „Šijem sebi epitrahilj i ostaće mi jedan komad platna, a iduće godine šiću opet, pa će mi ostati drugi komad, i treće godine ostaće mi komad. Od ta tri komada sašiću i tebi epitrahilj.“ Iskušeništvo u manastiru traje oko tri godine i meni je tada u snu postalo jasno da ću i ja postati monah. Sutradan kada sam video da je pala kiša, spremim se ja i pođem u manastir. Kad sam stigao tamo ugledam istu scenu iz sna, iguman sedi na vratima i šije onaj materijal. Tog trenutka setim se svog sna i zastanem. Iguman to primeti i pita: Šta je, je l’ si dobro.“ Ispričam igumanu šta sam sanjao, a on mi reče: „Vlado, Bog te blagoslovio, možda će dati da se tvoj san ostvari.“ I tačno za tri godine od tog dana ja sam okačio na sebe epitrahilj.

Da li ste ipak morali nazad u vojsku?

Da, otišao sam na dosluženje 14 meseci. Bilo je komentara: „Sad će vojska da ga prefarba, ne vrati nam se on više.“ I kada sam se vratio sa dosluženja u vojnom odseku su me zlurado pitali: „Je li ‘oćeš opet gore.“ Po mom povratku u Nemenikuće iguman je rekao bratiji: „Ako nam dođe za deset dana priznaću mu boravak i u vojsci kao iskušeništvo.“ Došao sam u manastir četvrtog dana i u manastiru ostao evo sve do danas. Dana 5. maja 1956. i zvanično sam se zamonašio. Iz Kragujevca je stigao od vladike Valerijana dopis: „Na vaš predlog da iskušenika Vašeg Vladislava postrižete u čin male shime dajem odobrenje i sveti blagoslov. Toplo se molimo Bogu i nadamo se da će imenovani u svom ličnom životu i ispunjavanju monaških pravila biti dostojan sledbenik naših velikih monaha, prepodobnih i bogonosnih svetih otaca.“

Kako ste dalje dobijali činove monaškog reda?

Godine 1957. unapređen sam u Kragujevcu, sedištu naše eparhije, u čin đakona i jerođakona, a godine 1972. u Sabornom hramu Uspenija Presvete Bogorodice u Kragujevcu unapređen sam u čin jeromonaha.

Iste godine 1972, po smrti igumana Epifanija, postao sam starešina manastira Tresije. Godine 1986. dobio sam od našeg episkopa Save čin igumana, a 1996. u Sabornom hramu u Kragujevcu i čin arhimandrita. Bio sam dugo, preko dvadeset godina, sve do ovog saziva, u Eparhijskom upravnom odboru i Eparhijskom savetu.

Da li je manastir Tresije nekada posetio srpski patrijarh?

U poslednjih pet decenija otkako je obnavljan manastir Tresije često su nas posećivali vladika Valerijan i vladika Sava, a godine 1968. bio nam je u poseti i patrijarh German.

Manastir Tresije se nalazi na teritoriji Kosmajskog namesništva čije je sedište u Konatici i na toj teritoriji ima tri manastira (sa našim). Inače u našoj eparhiji ima oko 17 manastira. Manastiri održavaju vezu sa namesništvom ali su odgovorni direktno vladici naše eparhije u Kragujevcu.

Kako napreduje obnova manastira Kastaljan?

I manastir Kastaljan se nalazi u ataru mog rodnog sela Nemenikuće. U godini obeležavanja dve hiljade godina hrišćanstva, na Đurđevdan 2000. godine, baš na moju krsnu slavu, prvi put posle 1690. godine presekao sam slavski kolač na svetim zidinama manastira Kastaljan koji je posvećen sv. Đorđu. Obnova manastira Kastaljan je zvanično počela, a SPC je već poslala mladog namesnika jeromonaha Evtimija, koji će rukovoditi obnovom i do završetka izgradnje boraviti ovde u manastiru Tresije zajedno sa još dva iskušenika.

Kada se danas setite svih proteklih godina kada vam je bilo najteže?

Danas mi je najteže. Vidite koliko je radnika i gostiju danas, a sutra će ih biti dvadeset pet na ručku. Sve ih treba dočekati i uslužiti, a ja sam danas sa svojih 73 godine ostao jedini monah manastira Tresije. Više od četvrt veka imao sam veliku pomoć u bašti i kuhinji od mati Angeline, moje majke, koja se i zamonašila početkom devedesetih. Ali posle njene smrti 1997. ostao sam sâm, a sve su brojniji naši dragi gosti, namernici i dolaznici. A sećam se godina kada mesecima nismo imali nikoga u gostima.

U vezi toga ispričaću vam jednu anegdotu. Bio sam jednom prilikom nešto mrzovoljan, pritisnut obavezama oko radova u manastiru i posete gostiju i to jedna gospođa, profesorka iz Beograda, primeti pa me pita što sam neraspoložen. Ja joj onako zaposlen kažem da u manastir dolaze tri vrste gostiju. Neki dolaze u manastir iz vere, neki iz tradicije a najbrojniji su oni koji i ne znaju zbog čega su došli. A ona mi mudro odgovori: „Znate, kada ljudi izlaze iz mlina, uvek im na odelu ostane malo brašna.“

Na kraju posete, oprostili smo se od oca Jovana i poželeli mu dug život i dobro zdravlje.

(Pečat, U.M. jun 2001) (iz knjige Mioljuba Uzelca – Poznati Mladenovcani (2007)

Manastir Tresije

Vreme izgradnje crkve manastira Tresije sa velikom verovatnoćom se može smestiti u period srpskog vladara Dragutina u čije su vreme Beograd i okolina došli u srpski posed (1284). Kralj Dragutin zidao je u ovim krajevima manstire i dovodio sveštenstvo sve do svoje smrti 1314. U njegovo doba zavekova na ovim prostorima pravoslavlje. Posle Kosovskog boja 1389. u ovim krajevima ustoličio se Despot Stefan. Popravio je ono što je dotrajalo i Kosmaj mu za srce priraste. Padom Smedereva i Beograda u ove krajeve pristigoše ismailćanske horde. I začudo ne rušiše odmah. Turski zapisničari zabeležili su 12 kaluđera u Tresijama 1560. godine. Pisani trag o Tresijama ostaviše i 1572. godine. A monasi zapisaše da je u manastir Hopovo, jedan psaltir dospeo 1641. godine iz Tresija. Psaltri se danas čuva u biblioteci Hilandara. Krajem 17. veka bile su velike seobe Srba sa Kosova koje su povukle i stanovništvo kosmajskog kraja kada opusteše sela. Ali leta 1709. iguman manastira Rakovica, sa svojim bratstvom, i zaostalim monasima manastira Tresije obnoviše manastirska zdanja u Tresijama. Za vreme austrijske vladavine ovim krajem pominje se manastir Tresije 1734. godine. Po proterivanju Austrijanaca Turci ponovo opustošiše Tresije o čemu svedoči 1780. prvi srpski romanopisac iz Nemenikuća Milovan Vidaković. Manastir je ostao pust i za vreme Prvog srpskog ustanka kada se u Kosmaju prva ustanička puška oglasi. U ruševinama manastira tada je živeo starac kaluđer Gedeon kod koga se Janko Katić skrivao. Sedamdesetih godina 19. veka, Milovan Glišić, boraveći kod svog prijatelja Vladimira Kovačevića, učitelja u Nemenikuću, svedoči o razvalinama starog manastira Tresije pored kojih je ispod jedne bukve izvorac, najlepša voda u Kosmaju. Krajem 19. veka okupljanje naroda, panađursko, pored manastira Tresije, premešteno je i ozvaničeno 1869. od strane države na utrinu pored raskrsnice za Rogaču, Dučinu i Sopot i vrh Kosmaja. Uoči Drugog svetskog rata Patrijarh Varnava, na inicijativu Dušana Surme, sveštenika rogačkog, pokrenuo je obnavljanje opustelog manastira Tresije. Obnavljanje manastira je počelo 1936. a D. Surma je postavljen za starešinu manastira. Patrijarh Varnava poverio je obnavljanje manastira Tresije (i Pavlovac) svom profesoru i rektoru Prizrenske bogoslovije protojereju Stevanu Dimitrijeviću. Prota Steva Dimitrijević, u saradnji sa arh. Momirom Korunovićem, sinom ove Eparhije, otpočeo je obnovu (drugu po redu) manastira Tresije, crkve i konaka. Crkva je ozidana u 1937, a konak do 1941. godine. Crkva je osposobljena za služenje tek 1961, a komunistička vlast razorila je konak i podigla hotel „Hajdučicu“. Nije im bilo blagosloveno, hotel je izgoreo do temelja 1975. godine. Prvi poratni monah u manastiru bio je jeromonah Rafailo Milovanović. Živeo je u nezavršenim zidinama manastira dve godine. Zatim stižu jeromonah, kasnije iguman, Epifanije, pa jeromonah Jovan, monasi Pafnutije, Mihailo, Teofilo i Pajsije. Došao je i sinovac Epifanija, Miladin, kasnije monah Mihail, koji je sada u Hilandaru. U godinama od 1952. do kraja šezdesetih privedeni su kraju radovi na obnavljanju crkve i započelo je uređenje porte kada je nađeno mnogo nepoznatih grobova. Godine 1961. vladika šumadijski Valerijan izvršio je osvećenje hrama. Zauzimanjem arhimandrita Jovana radovi na novom konaku otpočeli su 1992. godine. Kamen temeljac donet sa Svete gore postavila je 14. septembra 1991. princeza Jelisaveta Karađorđević, kada je vladika Sava odslužio liturgiju. Za predsednika Odbora za izgradnju izabran je jerej Ljubiša Smiljković iz Nemenikuća. Konak danas čeka unutrašnje uređenje, a crkva u Tresijama takođe očekuje novu obnovu. U blizini Hrama Sabora Svetih Arhanđela – manastira Tresije, nalazi se nadaleko čuvena Kaluđerska česma, voda koja se spominjala u mnogim starim zapisima kao izvorac ispod bukve, na kojoj su se brojni monasi snabdevali vekovima. Manastir je danas u vlasništvu zemljišta u atarima Nemenikuća i Rogače ukupne površine deset i po hektara. Deo tog zemljišta, poklonio je manastiru sam otac Jovan i njegova majka Borika. Manastir ima četiri slave: Arhangel Gavrilo (26. jul), Sveti Ilija sa vašarom na Tresijama (2. avgust – Ilindan), Sveti Simeon (14. septembarSimeondan) i Arhangel Mihailo (21. novembar – Aranđelovdan). Ilindan i Simeondan su dani slavlja od pamtiveka kada se narod okuplja na Tresijama i oko manastira.

Iz knjige Boro Šobota „Tresije – manastir u Kosmaju“ – priredio U.M.