Darko Ljubisavljević
Doktor radiolog u Kanu
Darko je rođen 1955. godine. Odrastao je u Mladenovcu u porodici oca Miodraga, jednog od prva dva mašinska inženjera u Mladenovcu, koji je ceo svoj radni vek proveo u „Petru Drapšinu“, majke Katarine koja je radila kao službenik u Domu zdravlja i sestre Dubravke-Dude koja danas radi u Hitnoj službi u Mladenovcu. Darkov deda je čuveni Milojko Ljubisavljević kožuvar, koji je više decenija imao radnju pored Gavrine pekare u centru našeg grada, a Darkov pradeda je Arsenije Ljubisavljević iz Dubone čije ime danas stoji upisano na Zejtinliku.
Završio je osnovnu i srednju školu u Mladenovcu, studije u Beogradu, imao svoje prvo zaposlenje u Mladenovcu, a danas je već četrnaest godina u Kanu gde je postao cenjeni doktor kome i gradonačelnik Kana uvek ukazuje posebnu čast. Ovih dana Darko je sa porodicom na odmoru Mladenovcu. U prijatnom razgovoru na velikoj terasi njegove kuće u Crkvenoj ulici, sa koje se vidi panorama Mladenovca, pričamo o njegovoj karijeri.
Kako se sećaš osnovne škole? Pohađao sam OŠ M. Živojinović kod učiteljice Agnice Zdravković, a od 5-8 razreda su nam se često menjali nastavnici što je izazivalo kod nas konfuziju, ali bio sam i u tim uslovima odličan đak. U tom periodu počeo sam da se bavim košarkom, na terenu kod Internata dodavao sam kao dečak Mikronu lopte. Kasnije sam zaigrao i u prvom timu s minutažom 10-15 minuta, ali sam morao da napustim klub zbog drugih obaveza jer su oni počeli da treniraju i 2-3 puta dnevno.
Koga pamtiš iz Gimnazije? Žika Grujić (tehn. obrazovanje) bio nam je razredni, Gaša Gavrilović predavao je matematiku, nikada neću zaboraviti tog čoveka jer je umeo da nam objasni da usvojimo gradivo sa razumevanjem, Vera Martinović (geografija) je bila fenomenalna ličnost koja nas je zainteresovala za svet, itd. Najbolji drug iz razreda bio mi je Jane Stojanov, koji igrom slučaja danas takođe živi u Kanu gde vodi svoju agenciju za nekretnine. Naše odeljenje na prirodno-matematičkom smeru bilo je veoma jako, pričao mi je jedan nastavnik na godišnjici mature da u proseku jedna generacija gimnazije da dva lekara, a naša je dala jedanaest, ako ubrojimo i dva stomatologa. U mom razredu su bili i Dragan Marković, građ. inženjer, Biljana Jovanović, lekar, Dragan Manić, pravnik, Dejan Ćoćić, stomatolog, Zorica Radosavljević, inž. tehnologije, Dragoslava Stevanović, mr. medicinskih nauka, Vesna Ristić, lekar, Dragan Pavlović, polj. fakultet, itd.
Kako si se opredelio za medicinu? Meni su u školi dobro išle prirodne nauke kao što su matematika i fizika, pa sam prvo otišao na Mašinski fakultet. Bio sam vukovac i mogao sam da se upišem na bilo koji fakultet, ali kada sam video grafičke radove koje oni tokom studija rade, pokolebao sam se jer u gimnaziji nismo imali tehničko crtanje. Upisao sam onda medicinu ali sam i tu tražio oblast koja je povezana sa prirodnim naukama, tako da sam se opredelio za radiologiju koja koristi složene medicinske aparate koji su usko povezani sa tehnikom.
I gde si dobio prvo zaposlenje? Godine 1980. završio sam fakultet i počeo da radim u Hitnoj službi u Mladenovcu gde sam ostao 2-3 godine. Specijalizaciju iz radiologije mi je ustvari ponudila bolnica, tako da sam otišao u Beograd kao zaposlen u bolnici u Mladenovcu. Četiri godine sam proveo na specijalizaciji radiologije na VMA kao civil (radiologija se naziva i rendgenologija). U to vreme na VMA je bilo najviše opreme za radiologiju: dva skenera, dva ultra zvuka.., i radiološka sala za interventnu radiologiju koja je mene najviše interesovala. Imali smo sistem obuke kroz praksu, naprimer 2-3 puta nedeljno dobijemo snimak koji uz prethodnu pripremu objašnjavamo pred konzilijumom. To mi je izuzetno pomoglo kasnije u Francuskoj, jer tamo se više od diplome ocenjuje samostalan rad, iskustvo i praksa se izuzetno cene. Po povratku sa VMA radio sam kako radiolog specijalista u mladenovačkom Domu zdravlja oko dve godine.
Kada odlaziš za Beograd? Godine 1990. došao sam u Urgentni centar Kliničkog centra u vreme kada se osnivala urgentna radiologija na Kliničkom centru. Hteli smo u Beogradu da napravimo jednu mladu ekipu koja bi se bavila interventnom radiologijom. To nam je u nekoliko narednih godina zaista uspelo. Sakupila se jedna stručna ekipa iz svih bolnica, sa VMA nas je bilo četvorica među kojima je bio dr Slobodan Radojković, koji sada ima privatnu ordinaciju u Beogradu. Kako će se kasnije pokazati, dr Radojković nam je svojim znanjem koje nam je nesebično prenosio otvorio vrata širom sveta.
I kako si otišao u inostranstvo? Mi smo dobro živeli u Beogradu, supruga Ljiljana je imala dobar posao u Francuskoj ambasadi, živeli smo u kući na Senjaku, međutim, kako su počele sankcije mi radiolozi smo počeli da gubimo sredstva za rad, naprimer sve sonde i kateteri dobavljali su se iz uvoza koji je bio blokiran. Tako je naš posao počeo da zamire, primali smo platu ali nismo radili skoro ništa. I onda sam počeo da gubim osećaj u rukama, interventni radiolog, slično kao hirurg, mora stalno da radi da bi održao sigurnost koja je neophodna jer se radi o ljudskim životima. Počeli smo da se rasipamo, od nas 22-jice ostalo je samo četiri u Beogradu, svi su otišli. Razmišljali smo o Novom Zelandu i Kanadi ali se kao najbolje rešenje nametnula Francuska jer mi je supruga odrasla u Francuskoj i tamo završila škole. Otišao sam u Pariz 1994. sa celom familijom, imali smo nešto ušteđevine. Našao sam posao za mesec dana, a supruga posle tri meseca, tako da nam nije bila potrebna ničija pomoć. Ja sam imao kontakte sa radiolozima iz celog sveta sa raznih kongresa, odatle me je i prof. Merland znao, koji me je prihvatio i našao mi posao u jednoj pariskoj bolnici. Jezik mi je u početku bio problem ali samo prvih šest meseci.
I kako si se našao u Kanu? Kada se uđe u njihov zdravstveni sistem onda podaci o vama postanu dostupni svim državnim i privatnim bolnicama. Tako sam dobio poziv iz državne bolnice u Kanu da pređem kod njih. Od maja 1995. smo u Kanu gde smo ubrzo kupili i stan. Kolege su me prihvatile izvrsno jer sam sa svojim znanjem stečenim u Beogradu odskakao od ostalih. Za vreme bombardovanja smo imali težak period jer su francuski mediji bili nekorektni prema Srbiji. Nisam nikad krio da sam Srbin, ne samo u stručnom nego i u političkom smislu stekao sam poverenje u okruženju, jer su se sve moje priče o Srbiji u jeku najžešće kampanje na kraju pokazale kao tačne. U Kanu će te više čuti o Mladenovcu nego o Beogradu (kaže zadovoljno uz smešak Darko). Angažovao sam se dosta 1999. da se pošalje velika humanitarna pomoć u Beograd u vreme kada je pomoć išla samo Albancima, ali nisam uspeo jer uprave iz Kana i Beograda nisu mogle da se dogovore oko načina korišćenja opreme (u to vreme je u Tirani nestao francuski kamion i vozač). Bili su spremljeni dobri skeneri, čak 950 kreveta, tona lekova. Za vreme bombardovanja šef bolnice Mišel Ruajon zvao me je svako jutro i nudio da iz njegove kancelarije zovemo moju sestru i ispitamo kakva je situacija u Beogradu.
Šta je to interventna radiologija? Danas kada čovek treba da se operiše vi možete mnogo da mu pomognete radiologijom. Naprimer kada je krvni sud zapušen mi sada u njega ubacujemo stent tako da nije potrebna klasična hirurgija. Uđemo u arteriju jednom iglom koja ima sajlu i na kraju kateter kojim se dođe do suženja. To je već klasična metoda, prvi stentovi su trajali 2-3 godine, a sada već traju 5-10 godina. Pomažemo takođe pri operaciji tumora, da ne bi pacijent izgubio puno krvi mi pre operacije zapušimo arteriju koja hrani organ koji se operiše. Tako se manje krvi izgubi jer nije potrebna transfuzija posle operacije. Pomažemo i da čovek živi duže kod tumora, tako što sprečavamo krv da dolazi na obolelo mesto. Tu su i postoperativni zahvati da se izbegne naknadna operacija, intervencije u ginekologiji, itd. Sve radimo pod lokalnom anestezijom. Imate slučajeve kada hirurg ostane nemoćan da spreči smrt pacijenta, pogotovo na privatnim klinikama, koje nemaju tešku dijagnostičku opremu i odgovarajuću salu za interventnu radiologiju. Naprimer, porodi se žena u privatnoj bolnici, krvari, odstranjuje se hirurški materica i ona dalje krvari, ne mogu da zaustave krvarenje, i ona bi umrla. Tada se hitno prebacuje u našu bolnicu gde radiolog može da zapuši krvni sud koji krvari. Posle toga pacijentu odmah pritisak počne da raste i iz kome se brzo oporavlja. Već sutradan može da ide kući, i jedan život je spašen.
– Darkova supruga Ljiljana dodaje da je Darko previše skroman i da ga u Kanu izuzetno cene jer je spasao veliki broj života, i da je u istoj bolnici gde radi u obračunskoj službi zovu po mužu gospođa Darko.
Koliko stanovnika pokriva bolnica? Kan sa okolinom ima oko 80.000 stanovnika, ali u sezoni dođe još preko milion turista. Imamo dva skenera, magnetnu rezonancu, nekoliko ultra-zvukova, radiološku i urgentno radiološku salu, koronalnu salu… U bolnici je oko 2.000 zaposlenih. Sobe su dvokrevetne, sa odličnom higijenom i klimatizacijom. Do 2011. završava se nova bolnica gde će uslovi za pacijente biti još bolji. Osim nas postoji i 5-6 malih privatnih klinika. Nuđeno mi je više puta da budem šef, ali sam to odbijao jer se ne dobija ni u plati ni u smanjenju posla, kod nas šef radi kao i ostali. Idem često na kongrese i pratim napredak radiologije tako da mislim da mi je pozicija u bolnici vrlo čvrsta.
Da li pratite Kanski festival? Ranijih godina opština je delila karte osoblju bolnice, ali sada su zbog velike gužve prestali to da rade. Bili smo nekoliko godina redovni, tako da smo upoznali taj glamur i peli se crvenim stepenicama. U Kanu kada se završi festival možete odmah pogledati iste filmove u bioskopima. Inače zabava u Kanu je raznovrsna. Prvih godina kupali smo se na plaži svaki dan, pa čak i u pauzama za ručak, a ove godine evo još nisam ušao u more, sada smo beli kao i ostali meštani. Kada ste na moru više vas privlači planina, idemo često zimi na skijanje.
Koliko ti porodica pomaže? Suprugu Ljiljanu upoznao sam u Mladenovcu gde je bila u poseti u vreme kada sam radio u Hitnoj službi. U šali kažemo da mi je onda spremila dobre palačinke i od tada smo zajedno. Naša deca su rođena ovde a odrasla su Francuskoj. Ćerka Aleksandra (1984) je ove godine diplomirala stomatologiju i evo pre dva dana se verila (budući zet Francuz je izrazio želju da se odrekne francuskog državljanstava i uzme srpsko), već planiramo venčanje u mladenovačkoj crkvi, a sin Stefan (1988) studira elektro-robotiku u Brestu gde se upisao kao jedan od sedamdeset najboljih kandidata iz cele Francuske, mnogo voli da dođe u Mladenovac i mislim da će on najviše koristiti našu kuću u Mladenovcu. (Pečat, 2007. U.M.)