Dragomir Rakić
INDUSTRIJALAC – Vlasnik fabrike džakova u Mladenovcu od 1930. do II svetskog rata, koja je zapošljavala preko 800 radnika i podigla sve hale od Luga do Minela.
Dragomir Rakić rođen je 1895. u Beogradu u porodici Nikole Rakića, profesora i inspektora Ministarstva prosvete za učiteljske škole. Dragomirov otac Nikola je rodom iz Paraćina gde je pohađao osnovnu školu i gimnaziju. Iz Paraćina odlazi u Beograd gde je 1890. završio prirodno-matematički odsek Filozofskog fakulteta na Velikoj školi. Zatim je kao profesor službovao po Srbiji. Bio je direktor i profesor gimnazije u Vranju, zatim u Pirotu (osnovao tamo ćilimarsku školu), u Skoplju, koje je u to vreme bilo pod Turcima, zatim u Zaječaru, odakle je otišao u rat protiv Turaka i nedugo zatim protiv Bugara. Od 1913. do 1915. je inspektor prosvete u Bitolju, a po nadiranju Austrougara našao se u Solunu gde organizuje izbegle učenike za odlazak u Francusku. Početkom 1916. Nikola je određen za inspektora Prosvetnog odeljenja u Parizu gde učestvuje u organizaciji školovanja srpskih studenata i učenika, među kojima su bila i dva njegova sina Dragomir i Milivoje. Po proboju solunskog fronta vraća se u Bitolj gde u porušenom gradu organizuje rad škola, i odakle 1922. na kraju svoje prosvetiteljske karijere odlazi u penziju u rodni Paraćin. Godine 1939. novine su zabeležile njegov veliki doprinos pri izgradnji nove zgrade Paraćinske gimnazije.
Školovanje u ratu
Sin prvenac Dragomir Rakić seljakao se po Srbiji sa ocem Nikolom i majkom Vidosavom (kasnije s maćehom Zorkom), a u Vranju i Beogradu dočekao rođenje brata i sestre (sestra Marija, udala se da sudiju Borisavljevića). U svim gradovima gde su živeli, otac je decu vaspitavao učiteljskom brigom pripremajući ih za karijeru u sigurnoj državnoj službi. Međutim u ratnim okolnostima, dogodilo se da mu je sin Dragomir skrenuo na drugu stranu, među ljude čije je zanimanje poslovni rizik. Dragomir je I sv. rat dočekao kao maturant gimnazije. Sa ocem je izbegao u Solun, otkuda su zajedno krenuli u Francusku. I dok je stari Rakić skupljao i učio srpske đake na jugu Francuske, sin je otišao u Pariz na studije. Prepušten sam sebi završio je Ekonomski fakultet. Upamćeno je da se izdržavao sam, lepeći etikete na flaše u nekoj vinariji i dajući časove igranja. Ni kasnije kada je postao industrijalac u Mladenovcu i jedan od viđenijih gazda beogradske čaršije, nije se stideo svoje mladalačke odluke iz Pariza, da se učlani u Socijalističku partiju. Naprotiv, u tim nekadašnjim idealima nalazio je podsticaj za brigu o radnicima u svojoj fabrici. No pre nego što će se sve to desiti, Dragomir Rakić je, po povratku u Beograd završio još jedan- Pravni fakultet.
Povratak u Beograd
Posle, povratka u rodni grad, pariski diplomac Dragomir Rakić se oženio Vukosavom Rajković iz porodice čuvenog trgovca Ilije Rajkovića koji je imao grosističku radnju u Knez Mihajlovoj ulici i kuće u Gračaničkoj ulici i Obilićevom vencu. Za vreme austrijske okupacije Rajkovići su se sklonili u rodnu Sokobanju. Kada su se vratili u oslobođeni Beograd, imovinu su našli upropaštenu. Ilija se od muke šlogirao i umro. Ostavio je udovicu i četiri kćeri od kojih je jedna bila Vukosava, buduća žena Dragomira Rakića. Prodavnicu u Knez Mihajlovoj majka je prodala i od tog novca sagradila novu kuću na Obilićevom vencu i kuću u ulici Kralja Milana (posle rata Maršala Tita) u kojoj će posle II sv. rata porodica Rakić živeti.
Gospodin Dragomir Rakić po povratku iz Pariza službovao je u Narodnoj banci. Tu je stekao uvažavanje i poznanstva sa osnivačima Jugo-kreditnog zavoda, banke iza koje su stajali bečki Jevreji. Ubrzo je prešao u Zavod i postao ono što su od njega očekivali šefovi u Beogradu i Beču, povereno mu je mesto u upravi banke. Mladi bančin službenik ogledao se odmah posle rata i u svojim samostalnim poslovima. Zbog toga su počela da mu stižu jetka pisma od oca iz Paraćina: „Crni sine, šta ćeš ako propadneš, bez državne penzije.“ Ali sin je, jedno za drugim pokušavao da obrće pare. Uložio je novce u imanje i farmu pilića u Banatu, pa je zatim platio da se tove svinje. Oba posla su propala: živinu je upropastila boleština, a tovljenike damping iz Rusije.

Kupovina fabrike
Pravu pravu priliku dočekao je službujući u Jugoslovenskom kreditnom zavodu. U to vreme vlasnici male fabrike džakova u Mladenovcu, koja je bankrotirala 1930, dvojica od trojice najvećih akcionara, oglasili su ponudu da prodaju svoj deo. Dragomir je računao ovako: odsustvo konkurencije zasigurno garantuje uspeh, a što posao nije išao do tada kako treba, pripisivao je nesposobnosti dotadašnjih vlasnika i velikoj finansijskoj krizi. Odmah je kupio polovinu fabrike da bi trećeg vlasnika akcija isplatio godinu dana kasnije. Po priči, u fabrici je tada bilo samo četiri radnika, ostali su bili od starih vlasnika otpušteni.
Novopečeni industrijalac nije mario da se za budući posao zaduži kod Zavoda čiji je još neko vreme bio nameštenik. Za mladog fabrikanta je postalo uobičajeno višednevno izbivanje iz kuće u Gračaničkoj 1, gde je živeo sa suprugom i dva sina Slobodanom i Miodragom. Poslovima je posvećivao svu svoju snagu što se na preduzeću vidno odražavalo. Fabrika džakova u Mladenovcu postajala je sve poznatija širom zemlje.
Džakara pokreće Mladenovac
Novi vlasnik je imao prost račun. Najviše džakova su u to vreme naručivali i trošili iz državnog monopola duvana i soli, a slamarice su najpotrebnije vojsci. Kada je postao njihov dobavljač, lako je planirao sve svoje rashode i prihode. Pri tome je baratao sa samo tri glavne stavke. Zarađeni novac bi ostavljao za najamnine i jutu koju je dovozio iz doline Inda, gde je imao zakupljena polja jute, a sav preostali novac je ulagao u proširenje fabrike.
Rakićeva fabrika je, osim stotinak stručnih radnika, vičnih upravljanju mašinama u tkačnici, predionici, šivari i električnoj centrali, koji su došli sa svih strana, upošljavala seljake iz mladenovačke okoline. U predionici su radile mlađe radnice. Rad na mašini za predenje je iziskivao tanke i osetljive prste, za slučaj da se vlakno pokida, pa ga brzo treba uhvatiti i ponovo udenuti u ušice. Radnici su bili većinom iz Kovačevca, Međulužja, Pružatovca i Koraćice. U Mladenovcu je upamćeno da je Rakić dobro postupao sa svojim radnicima, svakome je hteo da pomogne. U porodičnoj zaostavštini postoji dopisnica u kojoj Dragomiru piše otac iz Paraćina: „Lepo je što si kupio svoj radničkoj deci nova odela, ali nisi baš morao da kupiš 650 bicikala za radnike.“ Preko fabrike radnici su kupovali šporete, šivaće mašine, nameštaj, razne poljoprivredne mašine, sve uz povoljan kredit. Pomenute bicikle radnici su otplaćivali dva dinara mesečno (majstor je plaćan tri dinara na sat, za šta je moglo da se kupi četiri vekne hleba). Radnici su dobijali i kredite za izgradnju kuća. Rakić je po povratku s poslovnog putovanja iz Engleske napravio u fabrici kupatila i terao sve radnike da se nakon završenog posla, okupaju i skinu sa sebe prašinu od prediva. Međutim prema neradnicima je bio vrlo strog – otkaz bez prava na povratak. Uz fabriku je otkupio i isušio močvarno zemljište i uradio projekat za izgradnju radničkog naselja koje zbog rata nije stigao da podigne. Na delu tog placa uz drum izgradio je ograđeno fudbalsko igralište s pokrivenim tribinama. Osnovao je fabrički klub „SK Juta“, za koji su igrali većinom radnici fabrike a zdušno navijali svi radnici. Fabrički život je poneo ceo Mladenovac, kažu da se pisak sirene sa fabričkog dimnjaka čuo sve do Kosmaja.

U fabrici sa tristotinak razboja, predionicom i električnom centralom, preko leta, kada su rađene glavne porudžbine, uhlebljenje je nalazilo blizu hiljadu radnika, koji su radili u tri smene i danju i noću. Zimi, bez sezonaca, na stalnom radu ostajalo je njih tristotinak. Direktor im je bio inž. Dragoljub Maksimović iz Beograda, koji je bio predusetljiv na molbe seljaka-radnika kada su tražili slobodne dane za seoske poslove. Stanovao je sa porodicom u Mladenovcu u Kosmajskoj ulici kod stolara Živojinovića. Fabrika je imala četiri kamiona koji su uglavnom služili za prevoz uglja, šoferi su bili Sveta Obradović i Đoka Vlajić iz Mladenovca.
Uz fabriku je bila manja zgrada okružena ružičnjakom u kojoj je bila uprava. Tu je boravio u jednoj kancelariji tehnički direktor Dragoljub Maksimović, i rud. inženjer Rastrugajev, koji je bio odgovoran za rudnik uglja u Velikoj Ivanči, koji je Rakić zakupio i čak izgradio osam kilometara puta do tog sela. U drugoj kancelariji je bio šef računovodstva Tepli, a u trećem odeljenju Rakić je imao kancelariju, koja je istovremeno bila i stan, jedna garsonjera u kojoj je boravio najmanje četiri dana u nedelji. Unutra je bio astal, dve stolice, „ledenica“, kako je nazivan orman s ledom za čuvanje hrane i dva kreveta sa slamaricama. U ormanu za odelo je imao tridesetak košulja koje je menjao dva puta dnevno. Uz sobu je bila kuhinja gde je kuvala kuvarica Gina, a jelo je služeno u skromnom limenom posuđu.

Preostala Rakićeva administracija nalazila se u Beogradu u ulici Zmaja od Noćaja. U toj ulici i danas stoji neugledna prizemna kuća sa velikim prozorima u kojoj su nekada pre rata službovala trojica Rakićevih činovnika. Jedan od njih, čikica, blagajnik, bio je nedeljom na Savi i Dunavu, Dragomiru najbolji drugar dok su nedeljom pecali ribu. Pomoćnik blagajniku u Mladenovcu bio je Sava portir (Đurić) iz Koraćice. On je pored portirnice radio i na vagi na ulazu u fabriku. Bio je nepismen, ali kada su jednom nedeljno (sredom) stizale plate, on je, kad je to ustrebalo, preuzimao džak sa krupnim novčanicama, sedao u fijaker i u varoši od radnje do radnje sitnio novac, novčanice za srebrnjake. Na tom obilasku mladenovakih trgovina Savu je često pratio jedan od Rakićevih sinova, koje su u varoši poznavali, pa im je u svakoj bakalnici sledovala svilena bombona. Sava je trpao srebrnjake u džakove, bez mnogo brojanja i bez priznanica, i onda džakove odnosio u fabriku, i nikada nije ništa zafalilo, uvek je štimalo sve u paru. Inače kod Save u Koraćici boravila je porodica Dragomirovog brata prof. Milivoja Rakića u vreme bombardovanja Beograda 1941. godine (za vreme bombardovanja 1944. bili su u Mladenovcu u kući Svete šofera).
Jovan Veličković (Gruje vulkanizera otac) bio je prvi mašinista u Džakari i kod prvog gazde Sime Jovanovića i kod drugog gazde Dragomira Rakića (1922-1938). Održavao je električnu centralu na saugas. Po dogovoru s dežurnima u centrali, na znak kada dva puta trepne struja (popodne i noću), morao je da ide u fabriku i otkloni nastali problem. Na termoelektrani koja je radila na ugalj iz Vel. Ivanče, radili su prvi mladenovački električari: Momčilo Stojanović, Milorad Kovačević, Mića Milojkić, Boža Solarević, Aca Stanić, Boža Milojkić i Milovan Lazarević. Godine 1938. ugrađena je nova električna centrala od 1.000 W i 16 kV, koja je zamenila staru od 346 W. Miodrag Vlajić Loća, koji danas živi u Mladenovcu, bio je majstor i šef u predionici, i golman Jute.

Iako je fabrika dobro krenula Dragomir ostvareni prihod nije dirao. Tek toliko da gospođi Vukosavi svakog meseca da za kućevni trošak. Porodica je u staroj kući ostala do pred sam rat, kada je industrijalac najzad odrešio kesu i kupio udobnu kuću na Senjaku. U međuvremenu svake godine je fabriku stavljao pod hipoteku. Koliko je te godine vredela, toliko je uzimao pozajmice od banaka, da proširi posao. Nove hale, popularno zvane „brodovi“, su se zidale sve do nadvožnjaka (danas Minel). Onda je iduće godine vraćao dug, uzimao novi kredit i opet sve ulagao u fabriku. Tako su njegovi poslovi svake godine udvostručavani, što je malo kome u to vreme polazilo za rukom. Pred sam rat izgrađena je hala za dvostruko veću predionicu, za nju su 1939. u Belfastu uplaćene mašine i nova najsavremenija elektrana iz Švajcarske, što će deceniju kasnije, biti predmet cenkanja između novih vlastodržaca i izbeglog gazde.
Fabrika džakova se pre rata nalazila u ataru sela Međulužja. Kada je fabrika počela naglo da se razvija, opština Mladenovac je uporno nastojala da Džakaru i Selters priključi varoši, i tako znatno uveća prihode od poreza, ali je to Rakić vešto izbegavao, nagodbom sa opštinom Međulužje, plaćajući sav porez čitavom Međulužju. Na kraju je opština Mladenovac u svojoj nameri uspela.
Život u Beogradu
U Gračaničkoj 1, nadomak Kalemegdana, Rakići su, dok je Dragomir bio bankarski službenik, živeli staložen život činovničke porodice. Svakodnevica je bila strogo utvrđena u ritmu očevih odlazaka i dolazaka s posla i đačkih obaveza sinova Slobodana i Miodraga u obližnjoj školi „Kralj Petar“. Kasnije višednevno očevo odsustvovanje zbog mladenovačkog posla nije mnogo narušilo već ustaljeni red. Gospođa Vukosava i njene tri sestre su bile nerazdvojne. Uzajamnu ljubav i nepomućenu predanost potvrđuje okolnost da kuće koje su nasledile nisu sudski podelile. Vukosava je svoju decu takođe rado vodila kod brata svoga muža Milivoja, u Profesorsku koloniju ili na izlet vozom, kasnije automobilom, u Rakovicu na Rajkovića imanje. Preko godine išli su i u Paraćin dedi Nikoli, obavezno posle Vidovdana kada su unuci nosili svedočanstva na uvid, i kada je stari profesor bio zadovoljan jer su bili dobri đaci.
Kad nije bivao izvan Beograda i vodio poslove u Mladenovcu, ili kupovao kudelju po Vojvodini (Pančevo), gospodin Rakić je sa zadovoljstvom svraćao u „Srpsku krunu“ na partiju domina i dardi, na pivo i razgovor. Posećivao je fudbalske utakmice (i u Beogradu je imao svoj klub) a predveče se sa društvom nalazio u kafani „Mihajlovac“, „Vajfertovoj bašti“ ili kod „Teta Jele“ pored Manježa, gde su za večeru jeli ćevapčiće. Bio je rado viđan u beogradskom višem društvu, a po priči bio je lep naočit čovek i veliki šarmer. Zaveo je jednu Ruskinju, plemkinju, koja je bila najlepša žena u Beogradu, pa joj je plaćao stan i šofera. Po nikad do kraja ispitanoj priči, i u Mladenovcu se vezao sa jednom mladom radnicom u fabrici s kojom je vanbračno dobio dve ćerke. Toj ženi je kupio salaš u Vojvodini i preko advokata redovno slao novac. Oba brata i Dragomira i Milivoja bio je glas da su bili pametni i za posao i za život. O tome govori i podatak da je Dragomir bio predsednik udruženja „Sloga“ koje je okupljalo sve kelnere i taksiste u Beogradu. Takav društveni položaj dovodio ga je u vezu sa svim značajnijim ljudima u Beogradu.

Pred rat fabrika džakova se dobro uhodala i profiti su znatno uvećani. Tada je Dragomir odrešio kesu i ženama u celoj familiji darovao šivaće Singer mašine, a sebi je kupio luksuzni auto Majbah, veliku limuzinu koja je koštala kao kuća, tadašnjih 20 hiljada dolara. Njegov sin Slobodan dobio je trkački auto, češki Aero 50, s kojim je u Mladenovac stizao za tri-četvrt sata.
Inače fabrika džakova je koristila jedan Bjuik kojim je vozač Laza Pantić iz Međulužja često vozio gazdu Rakića do Beograda. I Bjuik i Majbah vozio je Rakićev lični šofer Sandža, Mongolac po nacionalnosti. Dragomir je i sam voleo da vozi, najviše jedan manji auto dvosed Opel kabriolet.
U Mladenovcu je često boravio i Dragomirov brat gosp. Milivoje Rakić koji je posle školovanja u Francuskoj završio Elektromašinski fakultet u Beogradu i još pre rata postao docent na svom fakultetu i bio uvaženi savetnik beogradskog gradonačelnika za sva pitanja elektrike. Milivoje je u bratovljevoj fabrici posebno vodio brigu o električnoj centrali koja je tada napajala strujom pored fabrike i ceo Mladenovac i Palanku. Milivoje je posle rata postao redovni profesor i dekan Elektrotehničkog fakulteta i kao cenjeni stručnjak aktivno učestvovao u elektrifikaciji Srbije i oko tih problema često bio pozivan u pomoć u Mladenovac od novih vlasti.
Mladenovačka fabrika džakova je prerađivala jutu koja je uvožena iz Indije. Juta je bila meka za rad i mašine iz Engleske su bile prilagođene za tu sirovinu. U nedostatku jute prerađivala se kudelja koja je bila teža za rad, bila je oštrija i habala je mašine. Pred sam rat gosp. Rakić se dosetio da bi za njegov posao bilo najbolje da organizuje proizvodnju kudelje u Vojvodini. Taj plan bi bio lako ostvarljiv da na tamošnju proizvodnju kudelje nisu već stavili šapu imućni vojvođanski Nemci. Svejedno, Rakić je svog poverenika našao u izvesnom Gavanskom pa su uskoro nikle i Rakićeve otkupne stanice. Folksdojčeri su to doživeli kao manji poslovni poduhvat ali ipak to shvatili kao ratno suprostavljanje. Jer oružana neprijateljstva su već počinjala u Evropi i kudelja se sve više pokazivala kao strateška sirovina, a Rakić je kudelju slao Englezima u zamenu za jutu, dok su folksdojčeri želeli da sva kudelja ide Nemcima.

Rat sve zaustavlja
Ali Rakić je i bez toga, do 1940. imao velikih problema. Jedan od njegovih tovara na iznajmljenoj lađi zarobili su Italijani uz obalu Somalije. Drugi brod je na ušću Dunava naleteo na minu i potonuo. Pričalo se, a ni sam vlasnik s time nije bio sasvim načisto, da u svemu tome i nije presudio slučaj, već je to bila engleska sabotaža. Englezi su naime strahovali da bi Rakićev tovar mogao lako da padne u ruke sveprisutnim Nemcima.
Kažu da je u danima kada je napad Nemačke na Jugoslaviju bio sve izvesniji, industrijalac bio u velikoj nedoumici šta da radi sa fabrikom u Mladenovcu. Prijateljima je govorio kako je svestan da bi sve trebalo da zaustavi, da rasformira fabriku, ali uprkos svemu – to ne može da uradi. A onda je kupio tovar za još dva broda. Iznajmljena plovila puna jute zaustavio je početak rata 6. aprila. Zapovednici brodova su čekali dalja naređenja vlasnika na sidrištu u Carigradu. I ti brodovi će iskomplikovati sudbinu Dragomira Rakića.
Beogradski puč i demonstracije od 27. marta 1941. Rakića nisu ostavile u nedoumici oko posledica bunta. Znao je da sledi odmazda gnevnih Nemaca i porodicu je sklonio na sigurno, tako da nije dočekala bombardovanje u Beogradu.
Nakon što je porodicu sklonio seo je u auto da traži vojnu jedinicu kojoj je pripadao po vojnom rasporedu. U ratnoj pometnji koja je nastala jedinicu nije našao, jer su mu, već posle kraćeg puta, auto rekvirirali neki pukovnik i major rečne mornarice. Nekako je došao do Kraljeva i tu je čuo vesti da je neprijatelj već u Kačaničkoj klisuri. Sa razbijenom vojskom povlačio se preko Romanije, do Ilidže. Usput se nagledao izdaje starešina i vojnika Hrvata koji su bežali iz svojih jedinica i čak razoružavali i zarobljavali dojučerašnje drugove Srbe. Tako se desilo da je komandu nad ostacima vojske na Ilidži preuzeo neki Beograđanin u tom trenutku najstariji oficir. On je poveo razbijenu vojsku prema Mostaru. Prethodnica je čula nadomak grada da su njemu vlast preuzele ustaše, pa je vojska skrenula prema Bileći i stigla u Trnovo. Tu su rešili da sačekaju Nemce, ali njih sledećih pet dana nije bilo.
Kada su stigle vesti o kapitulaciji, izgladnela vojska je podelila oružje seljacima i krenula prema Srbiji. Sunčanog aprilskog dana, kolona od stotinak vojnika je iznenada došla u Sarajevo. Uzduž puta je sa obe strane bila žica iza koje je bila zarobljena jugoslovenska vojska, a napred se isprečila rampa i nemačka straža. Posle dužeg ubeđivanja na nemačkom jeziku, iznenađeni stražari su kolonu nekako propustili u grad. Srpski vojnici su krenuli duž Miljacke u nameri da izađu na put za Višegrad. Grupa je na tom putu banula pred zgradu Banovine, pred zabezeknute nemačke oficire. U nastaloj gužvi Rakiću polazi za rukom da izmakne pažnji ljutitih Nemaca i da pobegne. Deset dana su ga krili Srbi na Bembaši, a onda kada su ustaše počele da preuzimaju vlast, Dragomir Rakić je uspeo da se ubaci u voz koji je preko Višegrada išao u Srbiju. Voz je bio prepun izbeglica i putovanje je trajalo tri dana i tri noći.
Bekstvo u Carigrad
U razrušenom Beogradu g. Dragomira Rakića čekale su velike nevolje. Kažu da se pre toga industrijalac nije previše petljao u politiku i da je mu je to, kako je neretko govorio bilo odbojno. Upamćeno je, doduše, da je po prirodi svojih poslovnih veza bio anglofil ali nije previše naginjao ni jednoj političkoj stranci. Sam rat će ga svrstati tamo gde je i pripadao u građanski stalež.
Da li zbog svega toga ili zbog pizme njegovih predratnih konkurenata – vojvođanskih Nemaca, vlasnik fabrike džakova u Mladenovcu je postao predmet pažnje nekoliko nemačkih okupacionih službi, čije su se nadležnosti preklapale u Rakićevom slučaju. Za njega se zainteresovala vojna obaveštajna služba Abverštele, policija-Gestapo, ali i služba za snabdevanje vojske i ratnu privredu – Virtšaftštele. Ovo zanimanje za njega će se pokazati kao spasonosni izlaz i prilika za bekstvo.
Virtšaftštele je od Rakića odmah zahtevala da pokrene svoju zaustavljenu fabriku. Gazda je obećao da će to učiniti, ali tek kad dobije sirovinu koja je blokirana na dva broda ležala u Carigradu. Nemački agenti sa ovlašćenjem gazda Rakića su požurili na Bosfor da se dokopaju brodova. Ali tamo ih je sačekalo iznenađenje. Pred tamošnjim vlastima se u dogovoru sa Rakićem pojavio beogradski advokat Singer, Jevrejin koji je u Carigradu bio još od 1940. godine. On je doneo staro ovlašćenje od Rakića tvrdeći da je njegovo pravo na raspolaganje jutom preče. Brodovi sa jutom su stavljeni pod sudski spor, koji su Englezi mogli da odugovlače, pa su se poverenici Virtšaftštele vratili u Beograd neobavljena posla. Tako je gazda Rakić ovoga puta izbegao da radi za nemački račun.
Nemci su zatim zahtevali da fabrika pravi džakove od papira. Rakić im je rekao da ne zna kako se to radi, pa su ga agenti odveli u Budimpeštu da tamo u sličnoj fabrici to nauči. Po povratku u Beograd Rakić je izričito izjavio nemačkim vlastima da je proizvodnja od papira u njegovoj fabrici nemoguća. I kada je očekivao zaoštravanje svojih odnosa sa Virtšaftštele, iznenada se za njega zainteresovao mnogo opasniji Gestapo. Podozrevali su da je fabrikant tokom boravka u Budimpešti špijunirao za zapadne saveznike i da su baš njegovi izveštaji omogućili nadletanje savezničkih bombardera iznad Pešte. Rakić je uhapšen i u velikoj neizvesnosti ostaje u zatvoru sedam dana, sve dok se opet nije umešala Virtšaftštele.
Oni su Gestapovcima rekli da će Rakiću sami smrsiti konce, ali tek kada oslobodi dva broda u Carigradu da bi njihov sadržaj poslužio naporima Trećeg Rajha. Dve nedelje kasnije agenti su svog zatočenika poveli na put. Nije razjašnjeno kako, tek industrijalac je na tom putu uspeo da pobegne od svojih čuvara, sudetskih Nemaca, čim su prešli bugarsko-tursku granicu. Da li potkupljivanjem ili ne, ne zna se, ali pretpostavka je da misteriozno bekstvo nije izveo sam. O tome samo posredno govori činjenica da je kasnije, kada se nastanio u Carigradu, postao glavna veza između jugoslovenske izbegličke vlade i nacionalnog pokreta Draže Mihajlovića. Mnogo godina kasnije obelodanjeno je da je on u Carigradu bio u bliskoj vezi sa vrsnim obaveštajcem Vasilijem Trbićem. U jednoj od knjiga o događajima iz tog perioda stoji da su do Trbića došle prve vesti o Dražinom pokretu od člana upravnog odbora Jugo-kreditnog zavoda Dragomira Rakića, što ne mora biti tačno jer je pre njega (a i kasnije) u Istanbulu boravio jugoslovenski diplomata Nikola Knežević, Jagnjilac, brat Živana i Radoja Kneževića koji su izveli puč 27. marta. Ostaje činjenica da je Rakić finansirao rad obaveštajnog centra i tako zdušno pomagao borbu protiv Nemaca. Istanbul je tako, pored Londona i Kaira, postao jedan od tri centra otpora Kraljevine Jugoslavije protiv Nemaca u inostranstvu.
Posle Rakićevog bekstva Nemci njegovu porodicu nisu izložili neposrednom fizičkom progonu. Verovatno su i sami shvatili u toku višemesečnog isleđivanja da su industrijalčevi poslovi za sve oko njega pa i njegovu porodicu bili velika tajna. Sa jednim izuzetkom: gospodinom Milanom Maksimovićem, Dragomirovim kumom, koji je i sam bio fabrikant u Pančevu i koji je kao član upravnog odbora i akcionar, i vrsni komercijalista, često boravio u mladenovačkoj fabrici. Ali, i on će se sa Nemcima pokazati vešt i uspeće da ih nadmudri. Tako će jednog jutra, odmah nakon bekstva Rakića, i njegova kuća na Topčideru ostati prazna. Maksimović se u velikoj žurbi spakovao sa svojom ženom Grkinjom pobegao, putem koji je kažu, vodio preko ženine domovine. NJegov brat elektromašinski inženjer Dragoljub Maksimović (Milivojev kum) ostao je i za vreme rata u Mladenovcu i rukovodio fabrikom koja je svoju proizvodnju organizovala ipak od papira, od prediva koje se dobijalo sečenjem traka od hartije. Uz Maksimovića je pazio na fabriku i Dragomirov brat Milivoje Rakić koji je posle rata pričao da su se u fabrici povremeno krili i istaknuti partizani i četnici.

Okupacija u Beogradu
Kada je Rakić utekao, u za vreme rata neutralnu Tursku, okupacione vlasti su njegovu porodicu navrat-nanos izbacili iz kuće na Senjaku. Sinovima je tek omogućeno da nešto stvari i nameštaja utovare na brzinu unajmljeni špediter i da to prevezu u stan u ulici Kralja Milana. U vilu na Senjaku su se uselili Nemci-stražari iz susedne štamparije, dok u oktobru 1944. nisu i sami navrat-nanos pobegli ispred Rusa i partizana. Rakići su se tada vratili u svoju kuću i tu zatekli razoren i miniran dom, ali i preostali nameštaj u garaži složen od pedantnih Nemaca.
Od oktobra 1944. fabrika neće više biti u svojini porodice Rakić. Jedno vreme ime starog vlasnika i dalje će, ali samo figurativno, stajati uz njen naziv, ali tek onoliko vremena koliko će novim vlastima biti potrebno da se sa starim gazdom cenkaju, preko emisara koje su mu slali u njegov izbeglički dom. No dok se to nije počelo dešavati porodica fabrikanta je preturila preko glave sve ono što je u ratnim godinama snašlo Beograd, pre svega crnu berzu. Ono što je od porodičnih dragocenosti ostalo, a toga nije bilo previše, jer je Rakić sve ulagao u fabriku, uglavnom je potrošeno u nejednakoj razmeni za hranu i ogrev.
Nekako u to vreme, dok je Beograd bio pod okupacijom i u zemlji besneo bratoubilački rat, Rakić je u Carigradu pokrenuo radionicu za izradu štofova. Iako je grad na Bosforu u to vreme bio odsečen od sveta, štofovi tkani na pet razboja nisu bili bez prođe, a gospodin Rakić bez zarade.
Oslobođenje
S početka jeseni 1944. uoči borbi za oslobođenje Beograda, dok su se ruske jedinice primicale gradu, porodica izbeglog fabrikanta vratila se u svoj beogradski dom, iz Rakovice, gde su bili sklonjeni od uskršnjeg bombardovanja. Posle ogorčenih uličnih borbi vlast se u gradu promenila, došli su partizani, postavili svoju upravu, a glavnina njihove vojske zajedno sa Rusima pod borbom nastavlja napredovanje na zapad. Usput su regrutovani beogradski mladići koji u toku rata nisu bili mnogo zainteresovani za partizansku borbu.
Rakićevi sinovi su, međutim, sami išli u Zagrebačku ulicu da se prijave u vojsku. Slobodan je dobio službu u pozadini, a mlađi Miodrag je pod borbom prošao put od Beograda do Šoštanja. Ukupno je proveo dve i po godine u vojsci i nikada nije zaboravio Sremski front.
Ubrzo posle oslobođenja, gosp. Dragomir Rakić je proglašen za ratnog dobitnika i narodnog neprijatelja, a fabrika u Mladenovcu je prvo stavljena pod sekvestar (kontrolu države) a zatim konfiskovana. Za direktora je postavljen metalski radnik Obren Ilić, a u fabrici su ispomagali nemački i italijanski zarobljenici u raščišćavanju ruševine stare hale koju su Rusi srušili pri oslobođenju Mladenovca.
Dragomir Rakić je iz Turske stalno pokušavao da pomogne svojoj porodici, smišljajući razne načine da im doturi kafe i štofova od čije prodaje su godinama kupovali pasulj, brašno, džem, ili drva. I brata, predratnog docenta Milivoja Rakića, posle dolaska partizana snašle su nevolje. Razlog je bio taj što se gospodin profesor stalno petljao u fabričke poslove, plašeći se da u bratovoj odsutnosti sve ne propadne (najveći incident desio se kada su iz jedne hale izbacili mašine da bi se u nju uselio sportski klub, kada je profesor oštro protestovao).
Sinovi uče visoke škole
U novonastalo vreme sinovi izbeglog industrijalca i sami su krenuli putem, svojih starijih pa su i ostarili sa profesorskim titulama. Njima vlasti nekom srećom nisu pravile onoliko problema, koliko su imali drugi pripadnici poništenog građanskog staleža. Pri svemu tome lošije je prošao stariji Slobodan geolog-mineralog. Kada je došlo do sukoba Tita i Staljina, Slobodan kao službenik rasformiranog Tempovog Ministarstva za rudarstvo dobio je naređenje da se sa porodicom preseli za 24 časa u Sarajevo. Profesor je odbio da se preseli u vlažnu sobicu u sarajevskoj baraci i odmah je dobio otkaz i ostao bez ikakvih prihoda. Majka, gospa Vukosava, oba njena sina, snaha i dva unuka i još sedam, po nalogu vlasti, useljenih stanara, živeli su tada u četiri sobe u ulici koja je dobila maršalsku umesto kraljevske titule (Kralja Milana je preimenovana u Maršala Tita). Gospođa Rajković (rođ. 1988) nije htela posle rata da uzima ni ličnu kartu, ni pasoš, umrla je 1973. sa starom ličnom kartom izdatom pre rata. Nije htela da ide u Atinu i pridruži se mužu, ostala je u Beogradu uz decu i sestre, i uz svoje izgubljeno porodično bogatstvo.
Mlađi sin Miodrag pošao je stopama svoga strica Milivoja i postao profesor Elektrotehničkog fakulteta. To nije išlo bez smetnji vlasti ali je on ipak diplomirao kao najbolji student u generaciji. Odredili su mu službu u Kostolcu ali on nije hteo da se odvaja od rodnog Beograda. Pomogle su mu kolege i dobio je zaposlenje u Vinči ali je ubrzo pukla bruka. U „Borbi“ je osvanuo tekst „O protekcinašima“ u kome se razobličava način na koji je Rakić dobio posao. Tekst je pisao sam zamenik ministra industrije ali Rakić ipak ostaje na poslu. Nezadugo. Kada je počela izgradnja nuklearnog reaktora pozvali su ga u upravu preduzeća i rekli mu da je za takve stvari nepouzdan. Tako prelazi na Elektrotehnički fakultet gde će postati profesor.
Komunisti protiv kapitalista
Slučaj njihovog oca industrijalca Dragomira Rakića je za novu vlast bio od samog početka mnogo jasniji. On je posle oslobođenja, u odsustvu, proglašen za narodnog neprijatelja i imovina mu je konfiskovana. Ta vest nije nimalo iznenadila osuđenog, a ni emisari koji su počeli dolaziti kod njega u Tursku ne bili se nagodili oko njegove preostale svojine koju je rat zadržao izvan granica Jugoslavije. Novim vlastima nije ostalo nepoznato da je njihov narodni neprijatelj pre rata za tadašnjih 20 miliona dinara kupio elektranu i mašine za tkačnicu za Fabriku džakova u Mladenovcu, koja je pre rata osnovana kao Akcionarsko društvo za proizvodnju biljnih vlakana. Rat je omeo tu isporuku, a prodavci, „kapitalisti“, pravili su veliko pitanje oko vlasništva i osporavali pretenziju jugoslovenskih vlasti da postrojenja preuzmu u ime kolektivizma. Opunomoćenici komunističke vlasti tvrdili su da je sve to narodno-državno, jer je plaćeno preko Narodne banke, makar i predratne, nesocijalističke, a nesuđeni isporučioci su slali jedan te isti odgovor: „Jeste, to je tačno, ali je u stvari platio mister Dragomir Rakić sa svoga konta u Jugo-kreditnoj banci. Dogovorite se sa mister Rakićem pa onda dođite da nosite mašine.“ Prvi kontakti jugoslovenske nove vlasti i Rakića desili su se u Carigradu gde je Rakić boravio do 1949. godine. Izbegli industrijalac je ostao tvrd i nepopustljiv. Slično je bilo i u Atini gde se Rakić preselio, nakon čega su emisari definitivno digli ruke. Kažu da su ti poslednji razgovori vođeni u njegovoj kući u četvrti Kolonaki, čiji su prozori gledali na Akropolj, koja je imala livrejisanog portira i guvernantu (Hani), i tu je Rakiću sasvim lako bilo da kaže „ne“. Kasnije se čulo da je ipak uspeo da izvuče od Engleza deo svog novca, po priči, svih pedeset odsto.
Život u emigraciji
U Atini je g. Rakić živeo sam od 1949. do 1959. i tamo se bavio raznim poslovima, proizvodnjom i trgovinom štofova, trgovinom začina, berzanskim špekulacijama. Povremeno su mu dolazili najbliži iz porodice ali nikada svi zajedno, uvek je neko morao da ostane u Beogradu kao talac. Gosp. Rakić, koji je pored dva fakulteta završio i visoke finansije u Švajcarskoj, važio je kao izvrsni finansijski stručnjak koga su Grci cenili, što nije promaklo tadašnjoj jugoslovenskoj vladi od koje su, po priči, dolazili pozivi da se vrati i zauzme važan položaj ministra finansija. Rasuđujući prema vestima koje su dolazile iz komunističkog bloka gosp. Rakić im nije verovao.

Pred kraj svog života Dragomir Rakić se preselio u Ameriku sa planom da dobije američko državljanstvo i sa američkim pasošom mirno dođe u Beograd. Ali tamo je propao na berzi, po priči opet zbog komunizma, u berzanskim poslovima sa Kubom baš kada je Kastro iznenada došao na vlast. Ozbiljno je počeo da poboljeva. Preostali imetak potrošio je na skupe američke lekare.
Smrt u Americi
Pobegavši od Gestapoa početkom 1942. gospodin Dragomir Rakić se u svoju domovinu nikada nije vratio. Nije mogao da se pomiri sa promenama koje su njegovu zemlju snašle, posle građanskog rata u kome su partizani ispali pobednici. Odrekavši se svoje zemlje zbog njenog komunističkog greha, ali stalno tugujući za njom, gosp. Rakić je umro u Njujorku 1963. godine.
Zemni ostaci gosp. Rakića su spaljeni i njegov prah je stavljen u urnu. Tu je večnu posudu pokojnikov sin Miodrag doneo potajno iz Amerike. Obavijen i zaštićen porodičnom tajnom, prah je deceniju počivao u ormanu u beogradskoj kući Rakićevih, u ulici Maršala Tita, čije ime pokojni industrijalac za života nikako nije voleo da izgovara. A kada je preminula udovica Dragomira Rakića, gospođa Vukosava, mnogi stari Beograđani, koji su poslednji put ispratili staru gospođu, prisustvovali su dvostrukom sprovodu.
U tužnoj prilici, urna sa prahom, preminulog gosp. Dragomira Rakića, položena je u mrtvački kovčeg, uz telo koje će uskoro postati prah, gospođe Vukosave. Tako Dragomir Rakić, uz svoju suprugu, danas počiva u porodičnoj grobnici svoga tasta, beogradskog trgovca Ilije Rajkovića na Novom groblju u Beogradu.
Iz knjige Ljubiše Nikolina- Beogradska čaršija (Priredio i dopunio U.M. pričama starih radnika fabrike džakova i potomaka, Pečat, april 2000)
Potomci
Dragomir Rakić je imao sinove Slobodana (1921) i Miodraga (1923). Slobodan Rakić je posle rata bio šef katedre za mineralogiju na Rudarsko – geološkom fakultetu, član i funkcioner više strukovnih organizacija, između ostalog bio je i osam godina sekretar i predsednik Svetske organizacije za rudna ležišta. U danima sukoba sa informbiroom došao je u nemilost iako nikada nije bio komunista. Slobodan se oženio Verom Jančić, ćerkom Čede Jančića, vlasnikom Smederevske banke i Pamučnog kombinata Beograd, koji je 1945. proglašen za državnog neprijatelja i streljan od komunista. Slobodan ima dva sina: Nikolu (1944) koji je danas arhitekta u Londonu (nasledio deo nasleđa Lile Bajloni) gde je dobio ugledno englesko priznanje RIBA, i mlađeg Dragomira, koji je bio bubnjar poznate grupe Mama Koko (Ribeli), zatim je dugo držao frizersku radnju, poslednjih nekoliko godina drži pekaru, a šef je odborničke grupe Koalicije Zajedno u opštini Savski venac.
Mlađi Dragomirov sin prof. Miodrag Rakić, sa suprugom Inonom, imao je sina Sinišu koji je danas profesor u srednjoj školi u Beogradu i kći Marinu koja je danas u Americi mikrobiolog, naučni radnik. Živeo je u porodičnoj kući svoje babe u ulici Srpskih vladara (Kralja Milana), gde i danas živi njegova supruga.
Milivoje Rakić je imao sinove Nikolu i Predraga koji i danas žive u porodičnoj kući u Profesorskoj koloniji. Nikola je elektroinženjer i ima sina Milivoja koji je geolog, a Predrag je metalski inženjer i ima sina Aleksandra koji je agronom.
Bata Raka
Milivoje Rakić, rođeni Dragomirov brat, rođen je 1901. u Vranju, školovao se u Pirotu, Zaječaru, Bitolju i Nici (Francuska) gde je maturirao 1919. godine. Politehnički fakultet je upisao u Grenoblu, a studije nastavio na elektromašinskom odseku Tehničkog fakulteta u Beogradu. Od 1924. je asistent, a od 1931. docent na Tehničkom fakultetu. Od 1947. je vanredni, od 1950. redovni profesor, a šezdesetih godina bio je dekan na Elektrotehničkom fakultetu u nekoliko mandata. Dao je veliki doprinos razvoju prenosa električne energije i razvodnih postrojenja u našoj zemlji, predavanjima, izradom glavnih projekata, pisanjem knjiga i udžbenika, kroz savetodavne funkcije i sl. Umro je 1971. u Beogradu.
Godina šezdesetih u Mladenovcu je bio predsednik opštine Pavle Blažić, koji je kad je urbanizam u pitanju dosta poštovao struku. Za urbanistički plan angažovan je čitav tim iz Beograda na čelu sa prof. Mišom Radovanovićem. Na prezentaciju plana u Foajeu bioskopa pozvani su svi viđeniji Mladenovčani, i među njima, i brat predratnog vlasnika DŽakare Dragomira Rakića, prof. Milivoje Rakić, u Mladenovcu poznat kao Bata Raka, inače Mišin školski drug iz Beograda. Usred profesorovog izlaganja, kad je objašnjavao štapićem na panelu, svrhu zelenog ostrvca ispred crkve (smanjuje brzinu automobilima koji prolaze nizbrdo pored škole), Bata Raka će glasno: „Ti profesore Mišo, kako te ovde zovu, a mi smo te zvali Miša Traktor, sve lepo pričaš te stvari, ali ne znaš jednu osnovnu stvar koju bi morao da znaš.“ Prof. Radovanović skidajući naočare odmah prelazi na neformalniji razgovor: „Šta je, bre, Rako?“ – „Kaži nam kolika je visinska razlika tla između crkve i parka“, ispali Bata Raka, koji je bio i sam profesor na fakultetu. Prof. Miša se zbuni i poče da okoliši, a Raka će slavodobitno kao stari Mladenovčanin: „Ja ću da ti kažem, tačno 20,3 metara“, pa nastavi paljbu na školskog druga sve dok ga ostali ne umiriše kako bi profesor mogao da nastavi.