Janko Katić

VOJVODA U PRVOM SRPSKOM USTANKU – Najistaknutiji Kosmajac u I srpskom ustanku

Janko Katić iz Rogače je posle Karađorđa bio najznačajnija ličnost u Srbiji u vreme Prvog srpskog ustanka, kako Njegoš kaže – desnica ruka Karađorđeva. Karađorđe je u Janku imao najbližeg, najuticajnijeg i najboljeg saradnika. Oni su uvek zajedno u borbama, u pregovorima sa Turcima, u pripremama raznih naredaba i odluka, u izvršavanju vojnih, političkih, ekonomskih i drugih državnih zadataka. Karađorđe je Janka toliko cenio i poštovao da nijedan posao nije počinjao niti završavao bez njega. Velika ulica koja prolazi kroz sam centar Mladenovca (bulevar) nosi ime Janka Katića, a pre Drugog sv. rata fudbalski klub u Mladenovcu nosio je ime „Vojvoda Katić“, kao i varoško kulturno-umetničko društvo.

Poznati Kosmajac Janko Katić rođen je u Rogači 177X u porodici oca Jovana Katića koji je došao na Kosmaj iz Starog Vlaha oko 1737. sa seobom pod Arsenijem IV Čarnojevićem. Jovan je bio imućan čovek, seoski knez i uticajna ličnost u celom kraju. Janko je imao tri brata Marka, Stevana i Nikolu i tri sestre od kojih je Perunika bila najpoznatija.

Detinjstvo i mladost

Janko je detinjstvo proveo u Rogači, a kao dečak odlazi u Beograd kod sestre Perunike i zeta Omer-age. Perunika je kao najlepša devojka u Kosmajskom kraju oteta od strane Turaka i odvedena za ženu Omer-agi u Beograd. Perunika je mnogo čeznula i tugovala za kućom pa je aga pristao da joj dođe najomiljeniji brat. Janko je u Beogradu brzo naučio turski, opismenio se i naučio da vešto rukuje oružjem, proučio je ratne veštine i Turcima izlazio na dvoboje. Od njegovih duela najpoznatiji je dvoboj sa kabadahijom Demom, sestrićem gospodara Beograda Gušanca, koji je u to vreme smatran kao najbolji megdandžija u Beogradu. Poznat je i njegov megdan sa beogradskim taindžijom (intendantom) Jašar-agom, koga je u dvoboju ne samo pobedio već i ponizio, dodajući mu u ruku izbijen džilit, što je bio razlog više da ga beogradski Turci ne rado gledaju i pripremaju mu osvetu. Na neposredan povod nisu morali dugo čekati. Pod krovom svog zeta Janko se krišom voleo sa devojkom po imenu EMIRA, lepa i mlada sestričina Omer-age, zaručnica Ahmet bega, carskog većila. Tu ljubav je znala i tajno pomagala sestra Perunika. Jednog dana Omer-aga je iznenada banuo u kuću i našao Janka i Emiru u ljubavnom zagrljaju, te poleteo na Janka sabljom da ga poseče. U tome su ga sprečile Emira i Perunika koja je raširila ruke pred njim rekavši: „Raseci mene, pa brata moga!“ Za to vreme Janko je hitro iskočio iz Omer pašinog saraja ispod Kosančićevog venca, uzjahao svog već pripremljenog konja i pobegao u šumu, pa u Rogaču na Kosmaju. Ubrzo se priključio hrabrim i odvažnim hajducima. Ras­ta­li su se, ali se ni­su za­bo­ra­vi­li. Osta­li su u ve­zi po­mo­ću po­ver­lji­vih gla­sni­ka, uređivani su sastanci, naročito tokom opsade Beograda. Emi­ra je, ka­žu, čak i kre­nu­la u po­tra­gu za njim. Na­ža­lost, ume­sto Jan­ka kod Šap­ca je na­i­šla na nje­go­vu po­smrt­nu po­vo­r­ku. Po jednoj pri­či ona se čak i ubi­la na jednom mačvanskom salašu iz Jan­ko­ve kubure pored njegovog mrtvog tela, 26. jula 1806. godine.

Pre­ma dru­goj ver­zi­ji, Jan­ko­va lju­bav zva­la se HANI i bi­la je ve­re­na za se­stri­ća Ali­je Gu­šan­ca, stvar­nog go­spo­da­ra Be­o­gra­da. Nji­ho­vu lju­bav spre­čio je Ah­met-beg, Ha­nin zet.

Janko Katić se beleži kao buljubaša u vojsci Alekse Nenadovića, godine 1799. kada brani Beograd i Mustafa-pašu od janičara Pazvan-Oglua. Ali dve godine kasnije janičari su na prevaru ubili Mustafa-pašu i Beogradskim pašalukom su zavladale četiri zloglasne dahije. Srbi su dolazili u sve češće sukobe sa janičarima a u tim borbama najviše su se isticali hajduci: Stanoje Glavaš, Karađorđe, Janko Katić, Hajduk Veljko i dr. Karađorđe se te 1801. dogovarao sa Jankom Katićem i Stanojem Glavašem o dizanju ustanka, a 1802. se pominju dogovori između Karađorđa, Alekse Nenadovića, Stevana Palalije i Janka Katića. U leto 1803. pripreme se već privode kraju i Krađorđe šalje poziv Vasi Čarapiću, Janku Katiću i drugim srpskim prvacima. Janko, kao već istaknuti buljubaša poručuje Karađorđu: „Ja ću Turke lagati i do onog vremena porez kupiti i Turcima davati, a kad bude vreme ja gotov Đorđa služiti.“ Janko Katić je u to vreme bio oberknez Turijske knežine Beogradske nahije. Bio je poznat po tome što je bio pravedan, razborit i junačan, brzo je postao glavni komandant beogradske nahije. Imao je dobar izgled, u skupštinama je bio dobar govornik, a u bitkama je bio vrlo prilagodljiv, spretan i junački poglavica. Bio je popularan u narodu, a savremenici su ga nazivali „razboritim i junačkim Jankom“. Bio je jedna od najvažnijih ličnosti Prvog srpskog ustanka.

Početak Prvog ustanka

Na Sv. Arhanđela 8. novembra 1803. sakupili su se ustanici u Marićevića jaruzi u Orašcu i pod zakletvom doneli odluku da se diže ustanak na proleće kada šuma ozeleni. Na sastanku su bili i knezovi i viđeni ljudi iz našeg kraja: Stevan Filipović i knez Đuka iz Jagnjila, knez Vićentije Petrović iz Koraćice, Marko Katić iz Rogače, Serdar Sima iz Darosave… Seča knezova ubrzala je dizanje ustanka. Karađorđe, Stanoje Glavaš i grupa ustanika, među kojima je bio Jankov stariji brat Marko Katić, odlučili su da u februaru 1804. sazovu zbor u Orašcu, na kojem je trebalo da izaberu vođu i dižu ustanak pre dogovorenog roka. Jednoglasno je izabran Karađorđe koji je istog dana sa družinom zapalio han u Orašcu, i produžio u Drlupu i Rogaču, gde je sa Markom Katićem zapalio han, pa u Dučinu i Stojnik gde su uradili isto. Do prvog sukoba sa Turcima je došlo u Sibnici gde su opkolili Turke u mnoge pobili pa neki istoričari smatraju da ju tu pukla prva ustanička puška. Glas o sukobu i pobedi u Sibnici brzo se proneo i ustanak se brzo rasplamsavao. Sam Karađorđe je kazao da je prvog dana imao samo četiri borca, trećeg 9, sedmog 300, a devetog svih 2.000 boraca. Devetnaestog dana ustanka imao je čak 6.000 boraca.

Janko se priključuje Karađorđu

Dahije su pokušavale pomirenje uz razna obećanja pa je Aganlija došao na pregovore u Drlupu sa 400 Turaka. Karađorđe je zanoćio u Rogači kod Marka Katića i u februarsko jutro po najvećem snegu stigao u Drlupu. Pregovori su završeni bez ikakva rezultata i pri tom je nastalo puškaranje u kome je Aganlija ranjen. Aganlija nije sačekao nastavak pregovora već je u toku noći pobegao za Beograd. Karađorđe je krenuo za njim i u Lisoviću susreo Janka Katića i Simu Markovića koji su učestvovali u pripremi ustanka ali su stalno boravili u šumi, jer im je stalno pretila osvetnička ruka janičara. Po priključenju Karađorđu Janko i Sima postaju njegovi najbliži saradnici. U Lisoviću su odlučili da se opseda Beograd i taj zadatak poveren je Janku Katiću, Simi Markoviću i Vasi Čarapiću. Janko je postavio zasede u Kneževcu.

Posle neuspelog mirenja u Drlupi Turci su rešili da ponovo pokušaju, pa su u Hasan-pašinu Palanku poslali starog Foču sa dvadeset najuglednijih Turaka zajedno sa beogradskim mitropolitom Leontijem. Karađorđe je došao pred Palanku sa 4.000 ljudi i sa 40 najistaknutijih starešina i 21. feb. 1804. započeo druge pregovore. Na čelu srpskih pregovarača bili su Karađorđe, Janko Katić i kaluđer Mata. Dahijski izaslanici obećavali su da neće više biti zuluma, da će Karađorđe dobiti dukate i najvišu titulu, a Srbi su tražili da im se predaju dahije. Ni jedni ni drugi nisu želeli mir, dahije su gledale da na prevaru pobiju srpske vođe, a ustanici da dobiju u vremenu. Posle neuspelih pregovora Karađorđe i Janko Katić krenuli su na Rudnik, zauzeli ga, zapalili, i mnogo Turaka pobili i zarobili. Posle ove borbe zakazan je zbor 13. marta u Vrbici pod Bukuljom. Karađorđe i Janko su posle odmora, dogovorenog dana, došli u Vrbicu sa stotinak ljudi. Njihova straža opazila je približavanje neke vojske, ali misleći da je srpska ništa nije preduzimala. Tu nesmotrenost iskoristio je Kučuk Alija koji je bio obavešten da su tu Đorđe i Janko. Iznenada je udario i primorao ustanike da se povuku u Bukovičku šumu. Kučuk-Alija je zanoćio u Vrbici i rano ujutro uspeo da se povuče bez gubitaka, što mu je najverovatnije uspelo, zahvaljujući knezu Maksimu iz Guberevca koji je obmanuo ustanike dovikujući im da Turci odoše drugim putem. Zbog izdaje i drugih usluga koje je činio Turcima Maksim je platio glavom. Posekao ga je Janko Katić, nakon što su ga Turci izručili, zahvaljujući Jankovim vezama i dovitljivosti. Iz Vrbice Karađorđe i Janko su se uputili prema Beogradu i usput posetili veliki zbeg u šumi Klještevica kod Aranđelovca, gde se nalazila i Karađorđeva porodica. Za poraz u Vrbici Karađorđe i Janko su se osvetili u bojevima u Batočini i Jagodini u kojima su pobili na stotine Turaka.

Janko tuče Turke u Ropočevu

Kučuk-Alija se iz tih borbi jedva spasao i sa preostalim Turcima pobegao ka Beogradu, usput zapalio u Topoli Karađorđevu kuću i vodenicu i prešavši Kosmaj ulogorio se u Ropočevu. Karađorđe ga je sa vojskom sustigao i naredio Janku da napadne Turke. Janko je okupio svoju vojsku i rekao: „Braćo, nijedan ne idite preda me, ali nijedan ne izostajte iza mene. Ja ću gledati da se tako približimo kako ćemo pucati u meso. Tek ne pucajte dok moja prva ne pukne, posle udrite, kako koji znate!“ Kada su bili na dvadesetak koraka ispred Turaka, udarili su kako su se dogovorili. Turke je zbunio iznenadni napad i u bekstvu su se povukli u glavni logor u centru sela. Ostavili su na bojištu sedmoro mrtvih, a u zoru ne sačekavši srpski napad povukli su se prema Beogradu. Ali u Leštanima ih je dočekao Vasa Čarapić gde ih je do nogu potukao i zadobio veliki plen u oružju, barutu, konjima i odelu. U ovom boju učestvovao je i Janko Katić koji je pristigao u pomoć svom pobratimu Vasi.

U Jankovoj družini isticali su se Mihailo Đurović iz Venčana, Nikola Nidžović iz Progorovca, Serdar Sima iz Darosave, Milovan Šišić iz Kruževice, Milovan Kulundžić iz Sibnice, Radoje Marinković Trnavac iz Ranilovića, Janko Jović iz Drlupe, Paja Sretenović iz Lisovića i dr.

Prvi sastanak srpskih starešina po početku ustanka organizovan je u Ostružnici i trajao je deset dana (do 3. maja 1804). Pred sam početak, na skupštinu je stigao Janko, posle uspešnog megdana sa Gušančevim sestrićem kabadahijom Demom u Majdani kod Žarkova. Nova slava uvećala je do tada veliki glas kosmajskog vojvode, tako da je na skupštini bio uvažen čovek za svačije oči. Na skupštini su formulisani srpski zahtevi i izabrano je 16 predstavnika koji će ići na pregovore sa Turcima. Na osnovu ovih odluka Karađorđe se obratio za pomoć austrijskom i ruskom caru. Obe molbe potpisao je i Janko Katić. Na pregovore sa Turcima u Zemunu 10. maja 1804. stiglo je 16 predstavnika na čelu sa Karađorđem, Jankom Katićem i Simom Markovićem. Posrednik je bio austrijski general Ženej. Turci nisu mogli obećati da će ukloniti dahije a Srbi su pretili da će napasti Beograd sa 20.000 ljudi. Janko je bio jedan od najaktivnijih pregovarača.

Janko zove Kučuk-Aliju na megdan

Dok su pregovori trajali pao je mrak a Janko je počeo često da pogleda kroz prozor preko Save prema Topčideru, ne bi li video vatru kako je bilo dogovoreno. Janko je naredio da se u određeno vreme upale neke kolibe na brdu iznad Topčidera, što je trebalo da posluži Srbima kao optužba protiv dahija i dokaz njihovih zlodela. Kada je Janko ugledao vatru, odmah je skočio i protestovao. O tome prota Mateja piše:

Skoči Katić a ko bi ga ne znao. Rekao bi se zgranu, i reče: „Nuto gospodine (Ženeju), vi nas na carski i vaš obraz prevedoste preko Save, a dahije pale kuće i robe sirotinju kao vuci ovce bez pastira.“ Ustade i general pa kad opazi vatru ospe paljbu na Turke. Uzalud se Turci brane, a Katić đipa između sedećih Turaka i Nemaca i vatra mu iz usta seva. Siroti general nađe se u čudu, plašeći se da Janko ne skoči na Turke i sve jednako viče: „Polako Janko, polako Janko.“

„Lako ću gospodine, lako“, viče Katić, „jer sam ovde za vodom i prevaren, al’ čućeš me sutra na Vračaru!“ Potom se okrene Turcima i turski im kaže: „Čujte Turci, idite kažite kurvi Kučuk-Aliji – ujutro rano nek izađe na Dedino brdo ili Vračar, gde on voli, pa hat mu, hat mi; kubura mu, kubura mi; sabljamu, sablja mi; čime on voli da ja i on mejdan podelimo, a sirotinji neka mira bude!“ Posle toga Karađorđe ustade i reče da od mira ne može ništa biti, zahvali se generalu na trudu i pođe. U odlasku Katić se okrene Turcima i na turskom reče: „Da abir đeret (jošte jedanput vam kažem), kažite kurvi Kučuk-Aliji što mu poručuje Katić Janko iz Rogače, ako je muško, sutra rano na mejdan da mi izađe!“ Srbi su se potom vratili u Ostružnicu i odlučili da sa 25.000 boraca opkole i silom osvoje Beograd. Obruč oko Beograda je još više sužen a Janko je držao položaj na Carevoj ćupriji. U međuvremenu, Janko je učestvovao i u zauzimanju Požarevca posle čega se sa 500 ljudi vratio pred Beograd.

Janko dočekuje Bećir-pašu

Carigradska Porta šalje Bećir-pašu da ispita uzroke ustanka u Srbiji. Ustanici su rešili da dočekaju Bećir-pašu svečano, kao carskog izaslanika. U Paležu pored Obrenovca Bećir-pašu su dočekali Jakov Nenadović, Sima Marković i Janko Katić sa 600 konjanika. Pregoviri su vođeni pred Beogradom 31. jula 1804. a Janko je bio i pregovarač i tumač. U međuvremenu Gušanac Alija se okrenuo protiv dahija, zatvorio im kapije Beograda i dahije nisu imale kud, nego da se ukrcaju u tri šajke i pobegnu Dunavom. Milenko Stojković ih je stigao i doneo glave dahija u Beograd. Bećir-paša ušao je u Beograd 23. jula a već sutradan došli su kod njega u Beograd srpski pregovarači, međi njima i Janko. Ali pregovori su prekinuti i odloženi i Bećir-paša se vratio u Bosnu.

Posle kratkog primirja Janko Katić i Jakov Nenadović u decembru 1804. zaustavljaju nadiranje Turaka iz Bosne u Šabac. U januaru se prota Matija vratio iz Rusije i doneo pomoć, i na putu za Topolu prvo svratio u Rogaču kod Janka.

Zbog nestašice hrane beogradski Turci su se posvađali pa je Redžep-aga napustio Beograd. Dočekao ga je na Kuliču Janko u proleće 1805. godine. Janko je Redžep-agi ne silazeći s konja govorio da želi samo da ga otprati a jedan je momak iz Redžepove pratnje opali pušku na Janka i promaši. To je bio povod koji su Jankovi borci čekali i udare na Turke i potpuno ih razbiju. Pred sledeći boj na Karanovcu vojska je okupljana u Topoli što je opevano u narodnoj pesmi: „…Sve vojvode radom dolaziše, / Prvo dođe Čarapiću Vaso, / I on vodi svoje Podunavce; / Nije Šala Čarapiću Vaso! / Biju za njim sedam talambasa. / Za njim ide Katiću vojvoda, / Tanko peva Petar Čevrljuga. /Potom znaju da je dobar junak..“

Ubrzo je pao Karanovac a potom i Užice i oslobođen je od dahijske uprave gotovo ceo Beogradski pašaluk. Ali Hafis-paša je sa velikom vojskom krenuo da ponovo porobi Srbiju. Dočekao ga je na Ivankovcu 6. avgusta 1805. Milenko Stojković i Petar Dobrnjac. U pomoć im je stigao Karađorđe (sa Jankom) predvodeći 5.000 vojnika. Carska turska vojska je po prvi put pretrpela poraz i Hafiz-paša se prebijene noge vratio u Niš i tamo umro. Ustanici su zatim oslobodili Smederevo, a Janko se posle toga ulogorio u Topčideru i nastavio opsadu Beograda. U januaru 1806. kod Hajdučke česme Karađorđe se sukobio sa Turcima pod komandom kabadahije Deme. U ljutoj bici Dema je pošao za Karađorđem da bi ga napao s leđa. Stigao je u pomoć Janko i udario na Demu i uspeo da mu ubije konja, ali su Demu spasili ostali Turci. Turci su potom ponovo udarili na Mačvu. Janko i Vujica Vulićević pristigli su u pomoć sa 200 konjanika i u borbi u Salašu kod Valjeva pomogli da se Turci proteraju preko Drine. U povratku naiđu na veliku tursku vojsku oko sela Glogovac. Janko i Vujica tada se dogovore i zbace bisage s konja, sakriju kosu, zaviju čalme i tako prerušeni približe se Turcima. Prevara je uspela i na Jankovu komandu: „Juriš, braćo“, iznenadno udare na nadmoćnog neprijatelja i nateraju ga u bekstvo prema Drini. Ovim prepadom zadobili su ogroman plen pa su odatle krenuli kući, Janko u Rogaču, a Vujica u svoju Azanju, da proslave Uskrs.

Jankova pogibija

Najveća opasnost ustanicima pretila je iz Bosne, odakle su Turci nadirali preko Drine. Karađorđe je to znao pa je narod Mačve hrabrio da izdrže, a Janku Katiću je naredio da s najboljom vojskom pođe u pomoć ustanicima toga kraja. Hadži-beg iz Srebrenice upao je u Mačvu i paleći srpska sela stigao pred Valjevo. Mateja i Luka Lazarević sa vojskom, požurili su da spasavaju narod a u pomoć im je pritekao Janko Katić i nešto kasnije Karađorđe. Hadži-beg je udruženim snagama potučen u Bratačiću.

Međutim, opasnost stiže sa druge strane. Skopljak-paša sa vojskom od Goražda i Banjaluke pošao je preko Mačve na Beograd. Deo te vojske pod komandom Hasan-paše iz Banjaluke posle zauzeća Šapca, skrenuo je niza Savu na sporedni put u mestu zvano „Duge njive“ na rečici Petkovici u selu Krniću kod Šapca. Tu su ga iznenadili od Tamnave  i sa svih strana snažno napali Janko, Jakov i Luka sa svojim Šumadincima. Posle paljenja sela Sovljaka pobio je šesdesetsedam Turaka i oteo im čitav plen koji su bili zaplenili. Tako su ga potukli da su Turci u rasulu bežali ka Šapcu. Pri gonjenju razbijene turske vojske Jankovi borci su stigli jednog usamljenog starog Turčina i viknuli mu da se preda i ne gine uludo. Turčin je nemajući kud, odgovori da se predaje, ali „Kome“, upitao je. Vojnici su povikali da se predaje Janku Katiću, jer su oni njihova vojska. U to je, na svoju nesreću dojahao Janko, i u želji da Turčina živog uhvate, povikao: „Predaj se, Turčine, baci oružje, ja sam Janko Katić. Ne gini ludo!“ Čim je Turčin čuo Jankovo ime, rekao je: „Predaću se“ i istog trenutaka opalio iz svoje kratke puške i pogodio Janka posred srca. Turčina su Jankovi vojnici odmah isekli na komade.

Tako je u oči samih velikih događaja poginuo kosmajski vitez, koji je svim i svačim podsećao na pojavu srednjevekovnih ritera. U raskošno bogatu odelu, lika muške lepote, srca Obilićeva – jahao je Katić na neobičnom konju kome je, po orijentalskom običaju ženskoga kićenja, metana na grivu kana – „na đogatu grive oknivene“.

Posle Jankove pogibije, uoči same Mišarske bitke, komandu nad njegovom vojskom preuzeo je njegov brat Marko. Jankovo telo je preneto i sahranjeno uz sam zid crkve u selu Sibnici na Kosmaju.

Karađorđe je mnogo žalio za Jankom. Posle petnaestak dana pred Mišarsku bitku došao je na mesto pogibije Jankove i dugo plakao, da je nekima čudno bilo. Doduše ko Katića nije znao i poznavao i ko ga nije video, taj ga zažaliti ne može.

Janko je imao oko 40 godina kada je poginuo. Bio je ženjen sestrom Antonija Pljakića, rudničkog buljubaše, ali se taj brak nije održao. Imao je kćer MARICU koja je 1844. bila udovica sa šestoro dece.

Po legendi Janko nikada nije prekidao vezu sa svojom prvom ljubavi Turkinjom Emirom. Preko svojih poverljivih ljudi slali su jedno drugom poruke, poklone i druga uzdarja. Posle ljubavne veze sa Jankom EMIRA je živela sa Perunikom i nije se udavala. Kada su srpski ustanici u decembru 1806. u silnom naletu zauzeli Beograd, Jankova braća su pronašla svoju sestru Peruniku. Mnogo se obradovala braći, ali je tužno zaplakala za Jankom, omiljenim bratom, koji se toliko borio za Beograd a nije dočekao njegovo oslobođenje. Pred braću je izvela Jankovu tužnu i ožalošćenu Emiru i rekla: „Ona želi majci u Skoplje, ali srce je vuče da prvo vidi Jankov grob.“ Nekoliko dana kasnije pred crkvom u Sibnici sišla je lepa i mlada Turkinja, otkrivenog, uplakanog lica, očiju punih suza. U pratnji odreda srpskih konjanika došla je do belog, hladnog kamena nadgrobne ploče ugrađene u zidu sibničke crkve, na kojoj je pisalo: „1806, Zdje počivajet rab Božji Janko Katić, od Rogače, vojvoda srbski.“ Turkinja je plakala i nežno ljubila spomenik voljenom Janku, dok su se svi prisutni divili njenoj plemenitosti i vernoj ljubavi prema njihovom vođi, besmrtnom srpskom vitezu Janku Katiću.

Jankovi posmrtni ostaci preneti su 1935. godine iz Sibnice u kriptu novosagrađene crkve kosturnice u Rogači, gde se i danas nalaze. Tom činu prisustvovao je patrijarh Varnava uz pratnju najviših državnih, vojnih i crkvenih ličnosti uz muzičku pratnju vojne muzike.

U Beogradu postoji jedna mala ulica pored Karađorđevog parka koja izlazi na Slaviju koja se zove Katićeva, tako da se Jankovo ime i u današnje vreme nalazi uz ime Karađorđa. U Sopotu jedna sporedna ulica nosi ime Janka Katića, a škola u Rogači nosi njegovo ime od 1967. godine.

U Mladenovcu jedna od glavnih ulica nosi ime Janka Katića, koju je omladina prekrstila u „bulevar“. Mladenovački KUD odnedavno ponovo nosi ime „Vojvoda Katić“, a mladenovački gradski fudbalski klub nikako da povrati svoje slavno ime: „Vojvoda Katić“, koje je još davne 1924. dobio.

Narod zahvalne Mačve gde se Janko često borio i gde je poginuo, podigao mu je dva spomenika. Prvi davne 1836. a drugi 1954. na dan 150-godišnjice Prvog ustanka u Krniću kod Vladimiraca.

U Muzeju Prvog srpskog ustanka, u Orašcu kod Aranđelovca, izloženo je Jankovo sačuvano oružje kao što su: jatagan belosapac i pištolj kremenjak. Janku Katiću je 2004. godine podignut bronzani spomenik u Rogači, rad vajara Milanka Mandića. Spomenik je visine 2,4 metara. Po njemu je nazvana i OŠ Janko Katić u Rogači.

Iz knjige Milivoja Katića – Vojvoda Janko Katić, i dr- (Priredio za Pečat U.M. jun 2000)

Levo spomenik Janka Katića u Rogači, desno u Krniću kod Vladimiraca.

Janko, prvi srpski mason

Malo je poznato da je Janko bio prvi srpski mason i član prve masonske lože u Beogradu, što je u ono vreme bilo od velikog značaja, tim pre kada se zna da su članovi ove lože bile vrlo značajne i uticajne ličnosti: beogradski vezir Mustafa-paša („srpska majka“), beogradski mitropolit Metodije (Grk), grčki revolucionar Riga od Fere, srpski diplomata Petar Ičko i dr. Janko je još kao mlad dok je živeo kod sestre u Beogradu, a i kasnije, bio u dobrim odnosima sa Mustafa-pašom, mitropolitom Metodijem, Petrom Ičkom, Rigom od Fere i karlovačkim mitropolitom Stevanom Stratimirovićem, takođe masonom, pa su, verovatno svi oni uticali na njega da postane mason. Ipak, smatra se da je na njega najviše uticao Petar Ičko s kojim je bio u posebno dobrim odnosima i kome je jednom i život spasao. Naime, Ičko je bio oklevetan kod Karađorđa da mu radi o glavi, te je on odlučio da ga ubije ali je na Jankovu intervenciju odustao. Po dolasku u Beograd, članovi ove lože postali su i Dositej Obradović i Sima Milutinović Sarajlija, a kasnije i Mihailo Obrenović. O aktivnostima Janka kao masona i o aktivnostima ove lože nema nikakvih podataka osim njihove zajedničke slike koja se čuva u arhivu Srbije.

Jankova braća

Marko Katić, stariji Jankov brat bio je turijski knez, pa vojvoda Beogradske nahije posle pogibije Jankove, u periodu od 1806. do 1810. godine. Marko je učestvovao u bici na Mišaru, oslobođenju Šapca. Poginuo je na jednoj svadbi u Rogači i po više verzija smatra se da je ubijen. Bio je najistaknutiji od Jankove braće. Učestvovao je na zborovima u Orašcu 1803. i 1804. i palio sa Karađorđem prve hanove. Posle Jankove pogibije učestvovao je u Mišarskoj bici a naročito se istakao kod Kitoga na Drini sa svojih 4.000 ljudi kada je poginulo više od 5.000 Turaka i prikupljen ogroman plen. Učestvovao je i u oslobođenju Šapca. U Istorijskom muzeju Srbije čuva se pečat Marka Katića sa ugraviranim propetim lavom sa krunom na glavi. Marko je sahranjen u Rogači gde i danas postoji njegova nadgrobna ploča.

Stevan Katć je posle Marka 1810. postavljen za vojvodu Beogradske nahije i na tom mestu ostao do svoje smrti 1813. godine. Stevan je stalno bio uz Karađorđa. Učestvovao je u velikom boju na Tičaru gde su Srbi odneli pobedu. Imao je družinu od dvanaest stalnih momaka koji su zajedno s njim plaćani 1.200 groša godišnje. Stevan je umro i sahranjen je u Rogači gde postoji još uvek njegova nadgrobna ploča.

Nikola Katić je posle Stevana, na proleće 1813, postavljen za vojvodu Beogradske nahije, ali je to bio samo do jeseni kada Karađorđe napušta Srbiju. Jed­ni sma­tra­ju da je Ni­ko­la Jan­ku brat po maj­ci, a dru­gi da je bio Jan­kov se­strić do­ve­den u Ka­ti­će ili čak i „uljez“ u ovoj porodici. Nikola je učestvovao na sastanku u Rudovcima 1815. i odmah potom digao na oružje Turijsku knežinu i učestvovao u bici na Dublju. Kad je knez Miloš došao na vlast postavio jeNikolu za kneza Kosmajske knežine. Dva puta je položio zakletvu knezu Milošu 1817. i 1827. godine i bio mu u službi 21. godinu. Bio je sudija Beogradske nahije sa sedištem u Rogači sve do svoje smrti. Umro je 1833. kada je sahranjen u Sibnici pored svog brata Janka. Godine 1935. njegovi posmrtni ostaci zajedno sa Jankovim preneti su u Rogaču gde postoji i danas nadgrobna ploča.

Jankova sestra Perunika ostala je sama kada je Omer-aga 1804. ubijen zajedno sa dahijama na Ada Kali. Živela je još nekoliko godina i umrla u Beogradu ne ostavivši poroda.

Iz „nepročitanih“ memoara Prote Matije

O Janku Katiću prvo je pisao mitropolit Stratimirović: „Janko Katić je uistinu prost, ali uočljiviji od ostalih, gibak, duhovit, u ophođenju vešt i prijatan čovek. Pre ustanka je bio ugledan oborknez. Od sviju je najrečitiji i uživa najveće poverenje Crnoga Đorđa. Koliko Đorđu, toliko i njemu leži opšta stvar na srcu… Svoj veliki uticaj nije stekao samo svojim vezama sa Crnim Đorđem, no i pre ustanka odlično pokazanom umeću i u pojedinim narodnim neprilikama.“ Prota govori samo najlepše, kako je hrabar i odlučan kao malo ko. Vožd je izgleda uvek imao potrebu oslonca na nekoga. Do ustanka najviše poverenja ima u Stanoja Glavaša te ne čudi i što se njemu nudi i vođstvo ustanka na izbornom skupu u Orašcu. Kasnije kroz ustanak sve do Katićeve smrti Đorđe se oslanja na Katića kao nekad na Glavaša koji kroz ustanak prolazi skoro neprimetno. Za Protu on je „mudri i hrabri Janko“. Pri povratku iz Rusije on prvo ide kod Katića. „Ja odande u Rogaču Katiću, u Topolu Karađorđu i u Brankovinu.“ Sličan je i odnos Katića prema Proti.
Topolski kazivač Petar Jokić je na izvestan način blizak onome što kaže mitropolit: „Janko je bio još pod janičarima knez. On je darovit, odlučan i sposoban čovek, sklon da deluje samostalno bez želje da bude na čelu ustanka. Gde je prisutan, kao na pregovorima u Zemunu, i Crni Đorđe pada u zasenak. Otuda Vukova tvrdnja da je Katić „strašan“ za Crnoga Đorđa.“