ŽENSKA ZANATSKA ŠKOLA

U Kosmajskoj ulici, druga od raskrsnice sa ul. N. Pašića, stoji stara zgrada (u kojoj je dugo bila Uprava prihoda a danas je koristi uprava pijace), koja je sagradjena davne godine 1907. u organizaciji mladenovačke podružine Ženskog društva. Opština je tu sagradila “školu za ženskinje”, Radeničku školu (Žensku zanatsku školu), uz pomoć mnogobrojnih donatora medju kojima su bili srpski patrijarh Dimitrije i bogati varošani i varošanke: Danica Badžak, pop Milan Arsić, Milena i Raja Lazarević, braća Katanić, Antonije Lazić, Pera Manić, Cvetko Đorđević i sinovi, Aćim Radosavljević, Ilija Đorđević Stanić, Velja Devetaković, Gliša Jovanović, Milan Đukić, Nasta i Mihajlo Perović, Panta Živković i Ješa Milenković, sve vrlo poznati varošani iz istorije naseg grada. Škola je bila trogodišnja i imala pet razreda, a učenice su nosile crne kecelje s kragnama ukrašenim belim šujtašama i teget beretke s metalnim značkama koje su označavale broj razreda, a za rad su imale posebne bele kecelje. Bez kecelje nisu smele da se pojavljuju van škole, a posle osam sati uveče nisu smele biti na ulici. Na ulici pozdravljale su starije od sebe sa: “Dobar dan” ili “LJubim ruke”, a pošto je Mladenovac ranije živeo kao jedna porodica koja je po ceo dan bila ili poslom ili iz dokolice na ulici, jedan djak je morao od kuće do škole bar desetak puta da “ljubi ruke” a stariji da mu odgovaraju: “Živ bio mali”. 
Na početku II svetskog rata škola je prestala sa radom, a jedna od nastavnica, Natalija Beba Tajtacak, Jevrejka, morala je da beži iz Mladenovca i da se krije u okolini Kruševca. Beba je posle rata živela u Beogradu iza Skupštine u Kosovskoj ulici. Za vreme okupacije 1941/44. u zgradi škole bila je opština i sreski sud, ali škola je ipak radila i imala 47 učenica i tri nastavnika koji su podučavali devojke u veštini izrade haljina i rublja i veštini vezenja i tkanja.