Anta Dunjić
PROFESOR RADIOBIOLOGIJE
PRIPADNIK RAVNOGORSKOG POKRETA 1941-1945
Anta Dunjić, mlađi sin đeneralštabnog pukovnika Đorđa Dunjića iz Male Vrbice, rođen je 1923. u Kaštel Starom, gde mu je otac bio na službi. Osnovnu školu pohađao je u mestima službovanja svog oca: u Beogradu, Prištini, Kragujevcu i Pančevu. Sedam razreda gimnazije završio je u Trećoj muškoj gimnaziji u Beogradu a maturu u Zaječaru. U detinjstvu i mladosti pre rata pripadao je nacionalnom Sokolu, a politički Srpskom kulturnom klubu.
Šestog aprila 1941. kada su nacističke trupe porobile Srbiju imao je samo 18 godina. Nalazio se sa porodicom u Zaječaru kada je sa vojskom napustio ovaj grad. U tom povlačenju stigao je do Uvca u Bosni gde saznaje za kapitulaciju (18 apr. 1941). Preko Zlatibora i Male Vrbice vraća se u Zaječar. U Zaječaru za vreme okupacije maturira i zatim radi u Crvenom krstu i Nacionalnoj službi.
Vaspitan u nacionalnom duhu hvata vezu sa mesnom organizacijom ravnogorskog pokreta otpora u Zaječaru i organizuje omladinu ovog grada, i zatim omladinu ovog dela istočne Srbije. Gestapo otkriva omladinsku organizaciju ali Anta uspeva, skačući sa prvog sprata, da umakne agentima i da se pridruži Timočkom korpusu na planini Tupižnici, gde je odmah dobio nadimak Kukurek.
Svojom hrabrošću, požrtvovanjem i drugarstvom, leteće iz borbe u borbu protiv nacista i komunista, i postaće idol i vođa srpskoj omladini toga kraja.
Godine 1942. učestvovao je u spašavanju komandanta Knjaževačkog korpusa (Mladenovića) iz zaječarskog zatvora; zatim stupa u vezu sa podoficirima SDS radi odlaska na teren Timočkog korpusa, preko veze svog brata Žike. U februaru 1943. na terenu stupio je pod komandu majora Ljube Jovanovića Patka, i dobio raspored u Boljevačku brigadu pod komandom poručnika Radomira Petrovića Kenta, s kojim prolazi sve borbe u toj brigadi.
Mlad, lep, visok i inteligentan, pokazao se i kao smeo neustrašiv borac, te je dobijao najteže zadatke. Uz njega u svakoj borbi je njegov nerazdvojni ratni prijatelj Dragan Ercegović Dangić (i u emigraciji se nisu razdvajali). Godine 1944. Anta je bio na dužnosti ađutanta komandanta brigade, a u martu i aprilu završio je školu za rezervne oficire kao drugi u rangu, u vreme kada je na terenu nedostajalo oficira jer je hiljade srpskih oficira u to vreme čamilo po logorima Nemačke i Italije. Zatim, u činu potporučnika, postaje zastupnik komandanta u srezu, komandant Omladinskog bataljona (1944, 150 ljudi), i neko vreme prati Englesku misiju, sve kroz borbe svoje brigade na terenu.

Da bi se sprečio prodor partizana kroz Istočnu Srbiju, formiran je 1944. Jurišni korpus od postojećih snaga, s kojim Anta učestvuje u borbama u prvim borbenim redovima. U tim borbama gine Antin stariji brat Žika. Ali, krajem 1944. Sovjetska armija se prebacuje preko Dunava. Posle Kraljevog govora oslabljeni i iznureni ostaci Krajinske, Negotinske i čuvene Boljevačke brigade (ukupno 1.500 ljudi), ali još uvek dobro naoružani, povlače se prema Paraćinu da bi u Mirilovcu još jednom krenuli u juriš i razbili partizansku diviziju.
U dugom i teškom povlačenju prolazi kroz borbe dolinom Morave preko Kraljeva, Čačka, Ivanjice, Javora, Sjenice, Prijepolja, Ruda, Čajniča, Goražda, Devetaka, Tuzle, Han-Pijeska, Vlasenice, Šekovića, Banovića, Beljanovića (gde ih je dočekao gen. Draža Mihajlović), Trebave, Međeđe, preko reke Bosne, Vučjaka… U borbama u Bosni, kroz zavejane bosanske gudure (kada je oboleo i od tifusa), Anta je odlikovan Belim orlom sa mačevima (1945), a posle preformiranja snaga ostaje u štabu bivšeg Timočkog korpusa.
S puškom u ruci prešao je Jugoslaviju od Dunava do Triglava, tučen vatrom sa svih strana od brojnijeg neprijatelja. Pred Srebrenicom pod strašnom vatrom muslimanskih nacista uspeva da spasi i izvuče ranjenog druga. Prilikom probijanja kroz ustaške redove, biva opkoljen i zarobljen od komunista. Mesec dana posle kraja rata pobegao je iz komunističkog logora u Ljubljani. U tom logoru ograđenom bodljikavom žicom uspeva da pridobije jednu devojku koja je odnela njegove nove cipele stražarima da ih ponudi na prodaju, dok se on neopaženo ne provuče ispod žice i pobegne. Po prelasku austrijske granice i svih mogućih teškoća prihvaćen je od Engleza i upućen u D.P. logor. Odmah je stupio u vezu sa četničkim jedinicama u Austriji i sa našim bivšim ratnim zarobljenicima.
Kuršum nije hteo Antu i on je u proleće 1945. stigao u oslobođeni deo Evrope gde je nastavio da se bori za Ravnogorski pokret. Od juna 1945. do jula 1946. vršio je kurirsku službu po logorima jugoslovenskih vojnih lica kao ađutant dr Ranka Brašića iz logora Pongau. Na tom, u to vreme vrlo opasnom, području na granicama Slovenije, Austrije i Italije, Antu nije moglo ništa da omete u njegovoj nameri da pomogne ravnogorcima koji su ostali u Jugoslaviji, da pomogne razoružanim borcima koji su isporučivani komunistima u zemlji, da spasi i upozori na opasnost srpske ratne zarobljenike koji su se vraćali u zemlju. Nisu mu bile problem ni granice država, ni zone savezničkih vojski, ni prevozna sredstva, ni stan, ni hrana. Snalažljivi Anta je u svemu uspevao, neumorno je išao duž vozova koji su vraćali srpsku vojsku u zemlju, od vagona do vagona i saopštavao svima kuda idu i šta ih čeka.
Anta je u borbi srpskog naroda za slobodu dao sve od sebe i da su kraljeve snage pobedile narod bi ga proglasio za heroja. Međutim, dolazak Sovjeta u Srbiju oterao je Antu kao i mnoge srpske rodoljube u emigraciju.
Ali već tada u tim prvim danima izbegličkog života, Anta nastoji da nađe i vidi oca, pukovnika Đorđa Dunjića. I tako, posle četiri godine od početka rata, dolazi do tog susreta između oca i sina (jula 1945). Anti je otac bio sve što je ostalo od njegove porodice, majku i brata su mu pogubili komunisti na kraju rata. (U Parizu Anta se sastaje i sa Mladenom Žujovićem, koji je 1943. napustio Split, skrasio se u Francuskoj, gde se oženio rođakom generala Šarla de Gola; u Francuskoj je kasnije i umro).
Posle Dražinog ubistva 1946, mladi Anta donosi mušku odluku o svojim studijama. Prelazi u Belgiju – i bez ikakvih stipendija stupa u jesen 1946. na Medicinski fakultet Univerziteta u Briselu, a potom u Luvenu. Septembra 1947. Anta ponovo oblači uniformu i sa rešenjem o demobilizaciji oca pukovnika Đorđa Dunjića, koje je izdato u Parizu, kao Vojni izaslanik Kraljevine Jugoslavije, odlazi u Nemačku i dovodi svoga oca kod sebe u Luven. Nastupiće bolji dani, uz pomoć srpskih i belgijskih prijatelja. Anta 1953. postaje lekar, i kasnije profesor i svetski stručnjak za bolesti raka.
Za vreme rata Anta nije mogao studirati niti se ženiti, držao se one pesme koju su ravnogorci pevali: “Oj devojko, devojano, da se ženim još je rano! Stan pričekaj dva-tri leta, dok odslužim kralja Petra”. I Anta je zaista pošteno odslužio Kralja Petra. Ženi se 1955. u Parizu, Lidijom, rođ. 1930. u Belgiji u porodici oca Josifa Bukarta (ruskog porekla), profesora medicine. I sama medicinarka, Lidija će biti sekretarica i verni pomagač svome mužu. Naučila je odlično srpski i četvrt veka pomagala mužu na prikupljanju pomoći ratnim drugovima, koje su zajedno redom obilazili po celoj Evropi. Sakupili su kroz godine i veliku građu o četničkom pokretu iz vremena II sv. rata. Pored Medicinskog fakulteta, Anta je završio i kurs za tropske bolesti u Antverpenu.

Dr Anta Dunjić je postavljen je za Šefa laboratorije univerzitetske bolnice (Odeljenje za oblasti raka i protivnuklearnog ratovanja) i vanrednog profesora Medicinskog fakulteta u Luvenu. Često je predstavljao fakultet na međunarodnim medicinskim konferencijama u Zapadnoj Evropi i Americi. Za zasluge na polju medicine, odlikovan je medaljom Flamanske medicinske akademije.
Pored svojih profesionalnih obaveza i naučnog rada dr Anta Dunjić nije nikada zapostavio ni svoj nacionalni posao. Učestvuje u osnivanju i radu Srpske zajednice u Belgiji (kojoj je od 1962. sekretar) i osnivanju Srpske crkvene opštine u Belgiji.
Nije zaboravio ni svoje ravnogorce, kojima je ostao veran do kraja. Sliku čiča Draže imao je uvek na stolu.
Golgota kroz koju je prošao u mladosti ostavila je traga, smrt ga je iznenadila 26. marta 1976. kada ga je supruga odvezla u bolnicu gde je iste noći preminuo.
Anta danas počiva na seoskom groblju kod Luvena. Pogrebu su prisustvovali, pored oca Đorđa, supruge Lidije i njene porodice, veliki broj ratnih drugova i brojni prijatelji sa Medicinskog fakulteta u Luvenu. Posle opela u bolničkoj kapeli od pokojnog Ante oprostio se prvo predstavnik fakulteta. Kapela je bila isuviše mala da primi njegove poštovaoce, ne samo iz Belgije, nego iz cele Evrope. Na groblju se oprostio s njim, toplim rečima na francuskom jeziku, i njegov komandant Radomir Petrović Kent, ne samo u svoje ime nego i u ime svih ravnogoraca.
Anta je bio veliki nacionalista, uvek vedar duhom, odlučan i u svakoj prilici korektan prema svima. Bistar i pametan, karakteran i razložan. Ideal generacije koja je trebala Srbiju da povuče napred posle II sv. rata. Ostavio je za sobom suprugu Lidiju koja danas živi u Luvenu.
Iz prastarih Kaštela, preko Srbije, prešao je celu Jugoslaviju i u miru i u ratu: Beograd, Priština, Kragujevac, Pančevo, Zaječar, bosansku golgotu, Ljubljanu.., i celu Evropu: Bugarsku, Austriju, Italiju, Nemačku, Francusku i najzad Belgiju. Tog putnika sada čuva malo seosko groblje u Sint-Žorž-Vertu u Belgiji. Posle toliko školskih klupa, posle toliko reka, dolina i brda, planina i šuma – to dete danas čuva tuđa zemlja. Na njegovom grobu kamena ploča u cveću. Na ploči godine i slova:
ANTA DUNJIĆ
1923-1976
BIVŠI MIHAILOVIĆEV
1941-1945
Ali tu Anta nije sam, pored njega počiva njegov otac, kome na nadgrobnoj ploči piše đeneralštabni pukovnik Đorđe Dunjić (1894-1980). U jednom drugom seoskom groblju, u Maloj Vrbici kod Mladenovca, počiva i njegov brat Žika. I njega krasi kandilka i ruža, i kamena ploča sa slovima Dunjić. A jedan grob porodice Dunjić (majke Silvije), nema ni oznake ni ploče: poljana ispod Lubničkog brda iznad Zaječara. Ali i tu, silom prirode i večnosti, raste bela rada, majčina dušica i večito plavi nezaboravak…
Silvija Dunjić,
supruga ćeneralštabnog pukovnika Đorđa Dunjića i majka braće Dunjić, rođena je 1896. u Dalmaciji. Po muškoj lozi vodi poreklo iz Mostara. Sa svojim izabranikom Đorđem venčala se pravoslavno 1921. u kući svoga oca u Kaštel-Starom. Za vreme rata ostala je sa sinovima u svom stanu u Zaječaru kad joj je muž odveden u logor u Nemačkoj. Bila je svedok odlaska svojih sinova u šumu, da bi na kraju rata ojađena ali ponosna učestvovala u pogrebu svoga sina Žike. Na groblju na kome se obično čuje lelek majki jedna divna žena bez suze u oku, ali prilično drhtavog glasa, održala je dirljiv govor kakav nikad niko nije čuo. To je bila Silvija Dunjić, majka poginulog Žikice. Rodoljubivi govor koji je pritom izrekla: „Sine moj, ponosna sam s tobom, jer si svoj mladi život dao za slobodu srpskog naroda“, prenelo je beogradsko „Novo Vreme“, uz fotografiju sa opela. Silvija je zbog toga pri saslušanju od strane komunista svirepo mučena i zatim usmrćena novembra 1944, na konjskom groblju kod Artiljerijske kasarne u Zaječaru, zajedno sa stotinama drugih protivnika komunističkog režima toga kraja.
Đorđe Dunjić, đeneralštabni pukovnik
Đorđe se rodio 1894. u Maloj Vrbici od oca Živojina i majke Marte, rođene Bukvić. U burnim godinama 1902-1906. završava osnovnu školu u Koraćici, gimnaziju u Beogradu (1906/12) i septembra 1912. stupa u N.Š. Vojnu Akademiju (45 klasa). Nastupili su Balkanski ratovi, onda i I sv. rat u kojima kao mladi pitomac učestvuje. Posle rata u proleće 1919. bio je postavljen za komandira Pukovskog mitraljeskog odeljenja 13. pešadijskog puka sa sedištem u Solinu i Kaštel-Starom kraj Splita. U nastavku služio je u Kraljevoj gardi (1920/24) u LJubljani i Beogradu; Višoj školi Vojne akademije u Beogradu (1924/26); đeneralštabnoj pripremi u službi u Operativnom i Etapnom otseku Glavnog Đeneralštaba u Beogradu (1926/29); kao pomoćnik načelnika štaba Kosovske divizijske oblasti u Prištini (1929/30); zatim, kao načelnik štaba Šumadijske divizijske oblasti u Kragujevcu (1930); 1931. boravi šest meseci u Parizu radi učenja francuskog jezika. Posle Francuske, bio je u Pančevu komandant 2. bataljona 8. pešadijskog puka do 1932; i dalje do 1938. u Beogradu, u Glavnom Đeneralštabu član Komisije male Antante za tipizaciju ratne opreme; honorani profesor na Nižoj školi Intendantske akademije; nastavnik na đeneraštabnim putovanjima slušalaca V.Š.V. Akademije i pripravnika za đeneralštabnu struku; povremeni predstavnik Glavnog Đeneralštaba u raznim komisijama. Dok je živeo u Beogradu držao je svoje rasne konje u Karađorđevoj štali koje je često poklanjao sestrićima u kosmajskom kraju.
Od nov. 1938. do juna 1940. bio je vojni ataše u Sofiji. Od juna 1940. do 1. aprila 1941. bio je komandant 20. pešadijskog puka u Zaječaru, a potom u vezi sa aprilskim ratom, 2. aprila u Niškoj banji, na ratnom rasporedu načelnika operativnog odeljenja ¤ Armije. U povlačenju uz Zapadnu Moravu, 17. aprila zarobljen je u Uvcu kod Višegrada.
U zarobljeništvu bio je po raznim logorima Nemačke: Trier, Hojersverde, Hoenfelc, Nirnberg, Hamelburg, Osnabrik. Oslobođen ratnog zarobljeništva 3. aprila 1945. postaje kod bivših ratnih zarobljenika Načelnik štaba – kancelarije ar. đenerala Milana Radenkovića, a po naređenju britanskih okupacionih vojnih vlasti. Po odlasku komunista iz Osnabričkog logora u Jugoslaviju, postaje komandant tog logora kao i logora u Sengvardenu (1945/46). U to vreme Đorđe je bio čovek pedesetih godina, zrelih pogleda, odlučnog vojničkog držanja, sede kratke kose, koji je izgubio u ratu i suprugu i sina, ali koji je umeo da pridobije poštovanje i starijih i mlađih srpskih vojnika i oficira koji su ostali u logoru. U prisustvu nove Jugoslovenske misije Britanci su razrešili pukovnika Dunjića dužnosti i septembra 1946. uputile ga u logor u Flensburg. Posle prebacivanja u nekoliko drugih logora (Libek, Majorvik, Jagel, Kil) stiže sa sinom u Luven u Belgiji (sep. 1947). Za vreme boravka u Nemačkoj pukovnik Dunjić učestvuje u osnivanju jugoslovenskog mesečnika “Rodoljub” i postaje član i predsednik Zajednice za fizičko i kulturno usavršavanje jugoslovenskih oficira u logoru u Osnabriku.
Posle rata pukovnik Dunjić osniva 1958. u Belgiji dobrotvorno udruženje “Srpska zajednica u Belgiji” i biva njen predsednik. Umro je 1980. godine i sahranjen je pored sina na seoskom groblju u Sint-Žorž-Vertu u Belgiji. Posle II sv. rata pukovniku Dunjiću oduzeto je deset i po hektara zemlje u Maloj Vrbici.
Živojin Dunjić, stariji sin pukovnika Đorđa Dunjića iz Male Vrbice, rođen je 1922. u Beogradu. Školovao se kao i Anta, prema mirnodopskim rasporedima oca. Žikica i Anta kao deca, uz oca, upoznali su svog budućeg komandanta Dražu na proslavi u Intendantskoj akademiji u Beogradu. Za vreme rata Žika je uhvatio vezu sa nacionalnim odredima, gde je završio Školu rezervnih oficira (potporučnik). Jedno vreme je služio i kao ađutant komandanta Timočkog korpusa. Teško je ranjen i pogubljen na kraju rata, avgusta 1944. u Boljevcu, u neravnopravnoj borbi sa komunistima kad mu je ponestalo municije. Posmrtno opelo i sahrana održani su u Zaječaru, gde je njegova majka Silvija još uvek stanovala. Na sahrani Žikice Dunjića prisustvovala je masa sveta, najviše omladine. Posle dvadeset godina očeva rodbina ga je prenela u porodičnu grobnicu predaka u Maloj Vrbici kod Mladenovca.
Iz „Spomenice dr Anta Đ. Dunjić“, koju je sačuvao Nikola Vujičić. Priredio U.M.