Dinarčeva kuća
Preko puta stare kuće Muzeja, preko ul. Jaše Prodanovića, nalazi se isto tako lepa stara kuća, s kamenim lutkama u bašti (u jednoj ruci drže grožđe a u drugoj jabuku). Slavka Ćitić, poćerka Dragoljuba Milovanovića Dinarca, koji je 1929. sagradio ovu kuću, pričala je da je Dragoljub dao vajarima da postave ove lutke jer je mnogo voleo decu. Slavkina majka je bila Lenka Mitić, sestra Trifuna Mitića, a otac Ljubomir Babić, iz gornjeg kraja ul. Kralja Aleksandra. Lenka je rodila četvoro dece i prerano umrla, pa je Slavka, kao najmlađe dete, otišla da živi u ovu lepu kuću kod tetke Leposave i teče Dragoljuba koji nisu imali dece.

Dragoljub je bio iz Koraćice, a pre Prvog sv. rata oženio se Lepom i prešao u varoš, gde su otvorili skromnu radnju. Za vreme rata prošao je Albaniju, Krf i stigao u Alžir na oporavak. Pred otvaranje Solunskog fronta, Dragoljub je krenuo sa ostalima lađom za Solun ali je brod bio torpedovan. Bio je među malobrojnima koji su uspeli da se spasu. Mnogo je bilo naših vojnika koji su tako izgubili život u Sredozemnom moru, a preživeli su posle rata osnovali udruženje. U Dragoljubovoj kući i danas visi velika živopisna diploma tog udruženja.

Dragoljub nikada nije stigao u Solun. Spasilački brod odveo ga je u Pariz gde je radio razne poslove do kraja rata. Pri povratku u Mladenovac video je u Švajcarskoj lepu kuću i poželeo da sagradi istu takvu u zavičaju. Želja mu se ostvarila 1929. godine. Po švajcarskom modelu i nacrtima arhitekte Riste Vasiljevića, podario je Mladenovcu ovu lepu kuću koja i danas krasi naš grad.
Međutim Dragoljubu nije bilo suđeno da svoje životno putešestvije završi mirno. Držao je sa suprugom radnju u glavnoj ulici u kojoj se prodavala metraža i trikotaža iz sopstvene radionice. Godine 1939. postao je kafedžija, preuzeo je kafanu „Central“ i na tom poslu ga je zatekla okupacija. Nemci su ga isterali iz kuće u januaru 1942, dobio je samo dva dana da se iseli. U kuću sa lutkama u bašti se uselio komandant mesta koji je iz Beograda doterao najluksuzniji nameštaj poharan iz stanova pobijenih Jevreja.

U kući su srušili jedan zid i napravili oficirsku menzu. Za kujnu su doneli električni šporet, što do tada nije bilo viđeno u Mladenovcu, i zaposlili nekoliko kuvarica. Dragoljub se nije mirio s time, dolazio je pred kuću i psovao Nemce. Jednom prilikom u svojoj kafani pričao je glasno da će Rusi uništiti Nemce, što je Nemcima dojavljeno pa je Dragoljub smesta uhapšen i odveden u Beograd. Proveo je u zatvoru nekoliko meseci, sudio mu je na kraju preki sud, a na zidu je bila Hitlerova slika. Spasao ga je sigurnog streljanja Vasa Abadžija, koji je hrabro otišao u Beograd da lažno svedoči u korist Dragoljuba. Tako se Dragoljub vratio u Mladenovac, ali bio je veoma iscrpljen, smršao je čak 30 kila. Od tada Slavka, kada se nađe na mladenovačkom groblju, obavezno je palila sveću plemenitom Vasi Iliću, abadžiji, koji nije imao svoju radnju ali je imao veliko srce da spase njenog poočima. Dragoljub se vratio u svoju kuću 1943. kada su Nemci počeli da napuštaju Mladenovac, verovatno prekomandom na istočni front. Pre toga kuću su potpuno ispraznili, tako da su je vlasnici zatekli u velikom neredu, a u prostoriji gde je bila oficirska menza bilo je i tragova kuršuma po zidovima. Dragoljub je posle rata vodio otkup kože u jednoj kućici kod nadvožnjaka. Preminuo je 1957. a supruga Lepa 1968. godine. Slavka se udala za Mihaila Ćitića, poreklom iz Užica, koji je takođe imao težak život, četiri godine zarobljeništva u Nemačkoj i četiri godine na Golom otoku. Slavka i Mihailo preminuli su dvehiljaditih godina.
