Dragana Bošković
Dramaturg i urednik Umetničkog programa RTS-a
Profesor Akademije umetnosti
Dragana Bošković je rođena 1953. u Mladenovcu i završila je osnovnu školu i gimnaziju u Mladenovcu. Diplomirala je na Filološkom fakultetu svetsku književnost (španski) 1976. i na Fakultetu dramskih umetnosti (Grupa za dramaturgiju) u Beogradu 1977. Na univerzitetu Pariz ¤III doktorirala je iz oblasti moderne drame. Piše drame, eseje, pozorišne kritike, TV scenarija, priče, epistole. Dramaturg je mnogih velikih serija na našoj TV, a na TV se izvode i njeni tekstovi. Učesnik je brojnih tribina o pozorištu u zemlji i inostranstvu a na jedno takvo se sprema krajem ovog meseca kada putuje u Marsej. Odgajila je veliku devojku Andreu (1984). Danas predaje na Akademiji umetnosti u Beogradu i urednik je u Umetničkom programu RTS. (pozorišni kritičar lista Danas, selektor je mladenovačkog pozorišnog festivala).
Na naše višemesečno „nagovaranje“ da napiše nešto o sebi i Mladenovcu, na adresu Pečata, stiglo je pismo-epistola koje je sada pred nama:
Jedna starinska stvar
Dragi moji Mladenovčani,
ne pišem vam ovo pismo izdaleka, deli nas samo pedesetak kilometara i nemam nikakav jak razlog, da vam dojavim nešto novo, u svetu i kod nas, ili kod mene lično. Ja sam vam, Bogu hvala, dobro. Radim u Umetničkom programu RTS-a, imam vrlo odgovornu i lepu dužnost da širokom auditorijumu prezentiram pozorišne predstave nastale širom naše, u svakom slučaju, lepe zemlje. U istoj kući, neki je zovu i Bastilja, a ja nemam ništa protiv toga jer, u našem Umetničkom programu, zaista, kao Bastilju branimo visok kvalitet, u toj kući sam radila, možda se i sećate, neke lepe i gledane stvari, „Bolji život“, „Srećne ljude“, „Balkan ekspres“ i slično. Imala sam i svojih tekstova (Nedeljom od devet do pet, reditelj Aca Đorđević), radila sam u proteklih dvadeset i dve godine (toliko imam radnog staža) mnogo i raznovrsno.
Nedavno, u jednom intervjuu, novinarka me je upitala, da li još uvek HARAM sa svojim urnebesnim komedijama (Briši od svoje žene, Briši od svoga brata, Briši od svoga muža, Briši od svoje tetke) po Srbiji. Priznadoh da je tako, samo što se moj harač ne sastoji u lovi, to obično zaborave da mi uplate, prvi ili drugi deo, ili oba, najčešće, već imam zadovoljstvo da se, u ovim tužnim vremenima, možemo nasmejati našim naravima, gledajući sebe same u krivom ogledalu. U komediji Briši od svoje žene, jedan taksista iz glavnog grada živi istovremeno sa dve žene, jednom u Kaluđerici, a drugom u Borči. Jednoga dana, dogodila mu se saobraćajna nezgoda, i on u bolnici, pomeša datume kad je s kojom, kao i njihove adrese. Umeša se policija, komšiluk, nastaje zabuna! Najbolju od svih predstava, a ima ih u desetak pozorišta u Srbiji, napravili su Šapčani, u režiji mog „šefa“, Aleksandra Đorđevića, koga računam za jednog od mojih očeva. Ta predstava se, u Šapcu, zove Život je lep.
U drugoj komediji, Briši od svoga muža, ili Luda noć u hotelu Jugoslavija, obradila sam temu o ministru iz vlade koji se, za vreme noćnog zasedanja parlamenta, sastaje sa sekretaricom šefa opozicije u apartmanu hotela Jugoslavija. U zlo doba, na prozoru otkriju, presamićen leš, i nastaje trka oko toga da se skandal zataška. Pojavljuju se, naravno, i ministrova žena, i sekretaričin muž, i ministrov verni sekretar, i direktor hotela koji neprestano vapi: „Neću kupleraj u Jugoslaviji!“ Za ovo, sam u Jagodini, dobila „ćurana“.
Treća komedija, koja Briše od brata, prikazuje jedno rođendansko slavlje u otetoj vili na Dedinju, gde se jedan bivši revolucionar prisetio starog ratnog druga, kojem duguje život, a nije mu se odužio. Pošto je ovaj već upokojen, naš junak daje oglas u novinama sa pozivom da mu se javi sin umrlog saborca, da bi mu poklonio pedesetak hiljada maraka koliko da opere savest (ili lovu). Slavi se rođendan njegove dekadentne kćeri, a na oglas se javlja četvorica braće, od kojih svaki tvrdi da je sin umrlog, a među sobom se ne poznaju! I svi se zaljubljuju u slavljenicu (ili u njenu lovu?).
Briši od svoje tetke je još jedna vesela priča o udovici nekog našeg diplomate, kojoj stiže sestra iz Pirota, koju ne poznaje, da joj, po oporuci oca iz Amerike, vodi domaćinstvo. Staru gospođu, diplomatkinju, ubiju, i događa se spiritistička seansa na kojoj se pokušava ustanoviti ko je ubica. Nad elitnim delom grada pada neprestana kiša, a studenti skandiraju „Ostavke, ostavke!“
Eto. Nikada o sebi nisam mislila kao o duhovitoj osobi, a čitav moj profesionalni život vrti se oko ovog žanra.
Pre nekoliko godina, napisala sam moju prvu knjigu, Epistole, u izdanju „Dečjih novina“ iz Gornjeg Milanovca i beogradskog „Histriona“. To je knjiga pisama, posvećenih poznatim ljudima i pročitanih prilikom njihovih promocija, otvaranja izložbi, recenzija za drame… Tako večno ostadoh zaljubljenik epistola, pisama, poslanica, pa je i vama, noćas, šaljem.
Za moju knjigu Epistole je vezan jedan kuriozitet. Naime, pogovor je napisao jedan od mojih tata, Slobodan Selenić, lukavo. „Draga moja bivša studentkinjo, Dragana“, piše maestro. „Ništa nije čudno kad student nadmaši profesora“. Dragi, omiljeni profesor!
Na prvoj promociji ove knjige, u kragujevačkom Teatru „Joakim Vujić“, pred premijeru mog komada Briši od svoga brata, obratila sam se, takođe epistolom, mom tati, bio je njegov rođendan, 31. maj, i bila je prva promocija moje prve knjige. Mnogi su plakali, moj otac je godinama govorio da mu je znoj probio kroz košulju od treme, a danas, kad moj tata, Miloš Bošković, Mladenovčanin, više nije sa nama, i ja bih plakala na takvu epistolu.
Na ovom mestu, reći ću nekoliko reči u očevo ime.
Da je živ, nagovarao bi me zdušno da napišem ovaj tekst. On je bio vatreni obožavalac Mladenovca, iako gotovo nikakve veze nije imao s njim. Mi smo, kao porodica, kroz Mladenovac samo prošli, moji roditelji nisu Mladenovčani (tata iz Beograda, mama iz Topole), niti je iko naš tu sahranjen. No, život je hteo da moji roditelji čitav svoj radni vek provedu u Mladenovcu, pa smo Lidija, moja mlađa sestra i ja, takođe, veći deo naše mladosti proveli u Mladenovcu. Onda sam se ja, davno, udala za Mladenovčanina Vladu Arsića i dugo je njegova porodica bila moja veza sa Mladenovcem. Onda više nisam bila udata za njega, pa se i ta veza prekinula, a danas, kada ni njegovih roditelja više nema, meni preostaju samo divne uspomene, kako na moju mladost, lepu i sunčanu, u Mladenovcu, tako i na Vladimirove roditelje koji su mi bili, i uvek će biti, mnogo više od muževljevih roditelja, oni su zauvek moji bliski rođaci i ja ih volim i rado ih se sećam i danas, kada ih više nema sa nama. Vladimir i njegova žena Dragana su moji dragi prijatelji i, svuda ističem, rođaci.
Moj tata bi, znam, bio ponosan što sada, pričajući o svojoj takozvanoj karijeri, pišem ovako opširan tekst, a verujte mi, ničega spektakularnog tu nema, sve sam posao kao svaki drugi, mnogo truda (ni oko čega), mnogo padova, a uspeha sasvim skromno.
Da se vratimo veselijim temama, rado ću vam citirati šta je moj dragi kolega, Buca Mirković, napisao prilikom promocije moje knjige u Kragujevcu:
„Vi pišete pisma u skrovitoj sobi,
dok napolju pada kiša ili inje,
k’o da Vašom rukom Seleniću Slobi
iz davnina piše madam De Sevinje.“
Prošlo. Kao lepi san.
Sledeća moja knjiga se zove Dokumentarna televizija, i u njoj razmatram pitanje takozvane „istinosne televizije“, tvrdeći da ona nije nikakva „žvaka za oči“, kako tvrdi izvesni Makluan, nego strategija HHI veka! To teoretišem na primerima filmova velikog dokumentariste, Božidara Kalezića („Zatvorska ludnica“, „Vlada Dapčević, sužanj komunizma“, „Beogradska stanična prostitucija“, filmovi o Konjoviću…). PGP RTS je, uz moju knjigu, objavila dve video-kasete sa filmovima o kojima govorim. Tako je to komplet, jedna velika i lepa knjiga sa dve video-kasete. Ova knjiga je posvećena mojim studentima, onima koji studiraju TV režiju i ja im, na Akademiji umetnosti, predajem predmet Televizijski scenario. Vi se, verovatno, sećate, da sam osamdesetih, provela neko vreme u Parizu, gde sam, na Univerzitetu Pariz ¤III, kod divnog profesora Andre Venstena, uradila doktorat iz oblasti moderne, takozvane, avangardne drame. Knjigu o dokumentarnoj TV objavila je poznata kuća „Čigoja štampa“.
Pre nekoliko godina, napisala sam monodramu „Povratak kraljice Marije Karađorđević“, koju smo sa uspehom igrali u Mladenovcu. Mi, kažem, a monodramu, Kraljicu, zapravo, igra moja dobra drugarica i velika glumica, LJiljana Stjepanović, prvakinja Pozorišta na Terazijama, a poznata širokom auditorijumu po ulogama u „Boljem životu“ (Spečena) i „Srećnim ljudima“ (Ozrenka Soldatović). U mojoj drami, LJiljana igra nesrećnu našu Kraljicu Majku, sa svom tragikom žene koja je, potpuno nezasluženo, doživela sudbinu člana tužne emigrantske porodice, osujećena i kao majka, i kao supruga, i kao kraljica. Monodramu smo izveli preko stotinu puta, mnogo puta i u inostranstvu, i svuda je pobrala nepodeljene ovacije. LJiljaninom zaslugom, isključivo!
Jednom prilikom, sa nama je, u Temišvar, putovao i Gospodin Tomislav Karađorđević, sin kraljice Marije, koji često sa nama putuje po zemlji. Predstavu smo igrali u Vladičanskom dvoru, bilo je nezaboravno.
Prošle godine sam, po drami o kraljici Mariji, napisala knjigu sa istim naslovom, „Povratak kraljice Marije Karađorđević“. U njoj sam prikazala i kompletan album iz zaostavštine kraljice Marije, četrdesetak slika iz njenog života, od najranije mladosti do londonskih dana, a to je slika koja se nalazi i na koricama knjige. Na njoj, u knjizi se vidi, na slici su naša kraljica i jedan mali, petogodišnji dečak. Prestolonaslednik Aleksandar. Slike sam dobila ljubaznošću NJegovog kraljevskog visočanstva, Princa Tomislava, Zadužbine kralja Petra Prvog u Topoli, kao i gospodina Desimira Jeftića, našeg ambasadora u Rumuniji, koji mi je poslao katalog sa izložbe o svim rumunskim princezama.
Dragocen u ovoj knjizi je predgovor Princa Tomislava, kojim on preporučuje ovu knjigu i monodramu, kao plemenite, istinite i autentične.
Napokon, kao svoju poslednju knjigu, u izdanju „Gradisa“, objavila sam knjigu o Krležinoj drami „U logoru“, koju smo Aca Đorđević i ja uradili prošle godine na sceni Narodnog pozorišta „LJubiša Jovanović“ u Šapcu.
Trenutno pišem udžbenike, završila sam, takođe knjigu priča „Oporuka“ koju ću predati „Narodnoj knjizi“. Imam još nekoliko projekata, meni veoma dragih. Krajem ove školske godine, treba da predajem zapadnoevropsku dramu u Tunisu, u istoimenom gradu na istoimenom univerzitetu, veoma prestižnom u svetu. Na francuskom.
Volim svoje knjige, svoje drame, kao svoju decu. Bolećiva sam i neobjektivna prema njima. Imala sam divno detinjstvo, između majke Javorke (Duške), zaposlene čitavog radnog veka u „Petru Drapšinu“, oca Miloša, profesora, direktora Tehničke škole, prosvetnog inspektora, načelnika inspekcije u Mladenovcu, najboljih roditelja na svetu, sestre Lidije koja je diplomirala „čistu filozofiju“ i ima šestogodišnju Magdu koju svi obožavamo. Ja sam još uvek udata za dr Dragoljuba Lazića, endokrinologa, sa kojim imam kćer Andreu, visoku 182 cm sa cipelom broj 43. Godina četrnaest. NJu, ipak, volim, najviše na svetu.
Završavajući ovu noćnu Epistolu, želim da vas sve pozdravim, da vam, starinski, poželim dobro zdravlje i da priznam da svojim pravim prijateljima smatram samo prijatelje iz detinjstva. A oni su bili, ili jesu, u Mladenovcu. Viđam se sa Vericom Đermanović (danas Marković) koja je pedijatar u Topoli, sa Draganom Ilićem, koji je direktor našeg televizijskog marketinga, sa dr Mirom Bogić, sa mnogima koje smatram najrođenijima, jer nas spajaju detinjstvo i mladost, Mladenovac koji je večno u mojim snovima. Znam da sam Mladenovčanka, rekoh Uzelcu koji mi se na glavu popeo sa zahtevom da napišem ovaj tekst, znam to, rekoh, jer uvek kad sanjam, u svojim snovima sam u Mladenovcu. Uskoro sviće i krećem u moje selo Vinču gde mi sada žive samo mama i baka i gde je dobri duh mog tate večno, daću na skretanju za Amerić ovaj bedni tekst upornom „goniču robova“, Uzelcu, i proćiću kroz Mladenovac, ne oko njega. I videću, kao uvek, u sećanju Dušicu Dragićević, moju nastavnicu srpskog, zbog koje sam počela da pišem, moju razrednu, gospođu Bosu Živković, kod koje sam se naučila etici, moje Arsiće, zatim Licka, koji je jednom bio u mom životu, moje prijatelje, sunce, uspomene, smeh, radost, sebe samu, onda kada sam imala osamnaest i nisam mogla ni pretpostaviti šta me očekuje. I svog tatu, Miloša, kako mi maše sa trga pored Pijacete. Zdravo, tata, dug da ispričam ovu priču je odužen!
Ja mnogo vozim. Sigurno, ali oštro, ne mogu da kažem brzo, jer vozim tatin jugo 45. Ali, „ti ne voziš, ti nisko letiš“, kažu moji prijatelji. Na pitanje novinara, kako stižem da radim na TV, da predajem na fakultetu, da budem pozorišni kritičar u „Ekspresu“, član više časopisa i društava, mama Andrei, prijatelj mnogima, kažem: „Kolima“.
Biti Mladenovčanin, to obavezuje.
Voli vas vaša
Dragana B.
Beograd, noć, 8/9 maj 1998.
P.S. Za neki dan, 12. maja, punim 45 godina. Lepo sam se „sabrala“ ovom prilikom. Pa generacijo, srećan nam ovaj kraj mladosti. Ili početak…
Onog drugog.
Moji najbliži:
Miloš Bošković, otac (1928-1996)
Javorka Bošković, majka (1931)
Lidija Bošković, sestra (1958)
Andrea Lazić, kći (1984)
Magda Anastasijević, sestričina (1992)
(Priredio U.M. / Pečat, maj 1998)

Miloš Bošković
Direktor
Tehničke škole
Kada su me povodom godišnjice Tehničke škole zamolili da napišem nekoliko reči o životnom putu moga oca, Miloša O. Boškovića, pomislila sam, spremajući se na put u Francusku, da nemam vremena za sećanja. Jer, ono što bih ja, kao njegova kćer (i sama imam kćer, i znam kolika je to bliskost, sa obe strane) mogla da kažem, ne tiče se, zaista, nikog van nas, Boškovića. A to je duga priča.Biografija moga tate je trnovit put neprestanog žrtvovanja za nas, njegove najmilije, „žensku momčad“, kako je voleo da nas zove, kao i za njegove đake, koji ga, mislim još pamte.
Ovde moram da napravim kratku digresiju. Danas sam i sama profesor, predajem takođe istoriju, istoriju pozorišta doduše, ali to je, zapravo, isti put. Danas, posle decenija provednih sa studentima, znam koliko je naša uzajamna ljubav krhka. Mala nepravda, kos pogled, slučajna nervoza sa obe strane – i čitav život ostane gorčina u srcu.
Tako, smatram da moj tata pripada sad, deset godina posle svoje smrti, samo nama. Mi još uvek žiivimo u njegovoj ogromnoj ljubavi, onoj koju sam neposredno posle njegove smrti objavila u priči Politike „čudo u tatinom kaputu“. Posle toliko godina od njegovog nestanka, i njegovi đaci su stari ljudi, koje je život samleo, onako kako melje na ovakvim prostorima, sa viškom istorije. I sad se zaista trudim da tih nekoliko podataka, koji bi bili zanimljivi za njegovu biografiju, stavim u ovaj tekst. Da se rodio 1928., da je rano ostao bez majke, da je završio učiteljsku školu, učeći u parku na Senjaku… Pričao nam je, i mi smo se grohotom smejali, kako je kao mali prodavao ratluk na Topčiderskoj česmi, varajući pomalo, dečije. Nismo voleli priču o tome kako ga je otac Obren, železničar, tovario kamenim ugljem za vreme nemačke okupacije, da bi te ukradene komadiće odneo kući. I danas mi srce zadrhti od njegove nekadašnje rečenice, da je u detinjstvu samo jednom bio ponosan što je u centru pažnje – kad su sahranjivali njegovu majku, Milevu, mučenicu. Tužno detinjstvo, kao iz dela Maksima Gorkog.
Moj tata je došao u Mladenovac posle kratkog službovanja u planinskom selu Ploče, iznad Aleksandrovca župskog. Poslali ga, golobradog uču, u seosku školu, dali mu karabin da se brani od „zverova“ i odmetnutih bandi (i umalo je sam sebe ubio njime), a onda ga strogo kaznili kad je, neuk, organizovao proslavu Svetog Save, u vreme Prve petoletke! O tempora, o mores!
U Mladenovcu je bio vaspitač u Vojnoindustrijskoj školi. Onda je prešao u školu „Momčilo Živojinović“, a u međuvremenu je, mislim, samo nekoliko meseci bio uča u Međulužju. Upoznao je, u vozu, na povratku iz Beograda, gde mu je živeo otac sa maćehom, moju mamu, mladu tehničarku koja će čitav svoj radni vek provesti u „Petru Drapšinu“ i u braku sa mojim ocem. Samo četiri dana duže da je poživeo, proslavili bi četrdeset pet godina braka. Divnog braka, lepe ljubavi u kojoj smo Lidija, moja mlađa sestra i ja, plovile po mirnom moru detinjstva i mladosti.
Onda je tata postao prvi direktor Tehničke škole (Vi ćete znati kad je to bilo). Bio je veoma ponosan na to. Voleo je kolektiv, bio je čedo one ruske ideje o moći kolektiva nad pojedincem. Ali, u njemu je bila tanana, pesnička duša i ubijali su ga nesloga i zla krv koji su, valjda, zacarili kod vas, onda. Tata je otišao sa tog mesta, postao profesor istorije samo, onda je promenio posao i postao prosvetni inspektor, i, na kraju svog radnog veka, načelnik inspekcije.
Nemam nikakvu gorčinu prema Mladenovcu, ni prema Mladenovčanima. To je moj rodni grad, ja ga volim i uzbuđena sam uvek kad se nađem u njemu. Trenutno sam selektor našeg , mladenovačkog, pozorišnog festivala „Teatar u jednom dejstvu“, čime ispunjavam još jedan očev san: pozorište. Jer, prvo moje sećanje je, kad sam imala, možda, tri godine, kako gledam mog oca na sceni našeg bioskopa gde, u amaterskoj predstavi, glumi Pastora u „Kralju Betajnove“, Ivana Cankara. Ili Mandarina u bajci „Izgubljeni princ i ukradena princeza“.
Zašto spajam pojmove mog oca, Miloša O. Boškovića, i pojam gorčine?
Moj tata nije iz Mladenovca otišao srećan. Povukao se u Vinču kod Topole, rodno mesto naše mame i ostao tamo, uživajući u prirodi i našoj ljubavi.
Imao je vrlo malo i sve – divnu porodicu koja ga obožava, dve kćeri, dve unuke, nekoliko dobrih prijatelja i nekoliko đaka koji ga nisu zaboravili.
Gde se u kontekstu njegovih zemaljskih dana nalazi Tehnička škola i on, kao njen nekadašnji direktor i profesor?
Smatram da je to bio zenit njegovog života i vreme koje bi, da je živ, označio kao „svojih pet minuta“.
Bar mislim da je tako. Teško mi je da budem objektivna i boli me kada se toga sećam.
Dragana M. Bošković, Beograd, 31. januar 2007.