KUĆA BRAĆE ĐORĐEVIĆ

Ulica Kralja Aleksandra prosečena je posle Prvog svetskog rata tako da je njen početak kod današnjeg Vatrogasnog doma zahvatio imanje-vinograd Gligorija Petrovića. Plac na kome se danas nalazi kuća s brojem 1. u ovoj ulici kupili su od Gligorija braća Svetolik i Jevrem s majkom Marijom Djordjević.

SVETA i JEŠA su tu 1925. napravili kuću sa ograđenim tremom duž kuće. Ispred kuće ispod velikog oraha bio je dubok bunar s dobrom pijaćom vodom s kojeg su i komšije zahvatale vodu.

Braća Djordjević su imali svoj ringlov (ciglanu) u Rajkovcu pa reše da kuću s tremom rasture i naprave drugu veću kuću do same ulice s dva stana u prizemlju i dva stana na spratu. Bunar koji je ostao uzidan u kući i dalje je korišćen sve dok nije izgradjen vodovod u ulici pedesetih godina.

Sveta je bio dobar gradjevinac pa je ulaz u prizemlje spojio sa ulazom u dvorište pozadi kuće i u tom prolazu s desne strane uklopio bunar. Sveta nije bio ženjen i kao gradjevinac radio je svuda, a bio je i šef gradnje kada se gradila Pijaceta III.

Ješa Djokić je bio opančar a po zatvaranju privatnih radnji bavio se raznim poslovima. Sa ženom Zorom imao je tri sina: Momu, koji je bio tehničar i savezni fudbalski sudija, Miodraga, mornara, i Milana, gradj. inženjera, koji je otišao u Sloveniju da živi na Bledu.

Ješin sin Miodrag je 1948/49. bio u prvoj klasi Mornaričke akademije u Puli. Imao je čin potporučnika bojnog broda. Kada dodje na odsustvo pa prodje ulicom u beloj mornaričkoj uniformi za njim se okretalo i staro i mlado. Imao je skladan stas i lak hod i komšije su za njim govorile: „Evo ide maršal naše ulice.“

Medjutim, nekako vojska i Miodrag nisu mogli da nađu zajednički jezik i on 1951. napušta Pulu i dolazi u svoj Mladenovac, završava Školu učenika u privredi i zapošljava se u Drapšinu. Bio je izvrstan konstruktor alata ali je nesrećno stradao. Ljuljajući se na stolici, pao je sa svoje terase u potkrovlju i tako završio život pre svoje majke.

Tri brata Đorđevića i komšija Lale Kraka kao dečaci improvizovali su u potkrovlju ove kuće pravi ring i neretko posle međusobnih borbi izlazili na ulicu razbijenog nosa ili rasečene usne.

Posle Drugog svetskog rata polovina Đorđevića kuće je nacionalizovana tako da je tu, pored vlasnika, redom živelo bezbroj stanara.

Danas je ova kuća u oronulom stanju.